Nova Istra

80 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Magdalena DYRAS manje na ljudska prava. Jedan od najspektakularnijih primjera zatvaranja usta „sumnjivim“ (tko zna, možda i „perverznim“) umjetnicima bio je spektakl argentinskoga redatelja Rodri- ga Garcíje, Golgota piknik , koji je trebao biti prikazan na festivalu kazališta Malta u Poznanju, u lipnju 2014. godine. Prosvjedi katoličkih krugova te uzbuđenih no- gometnih navijača, na koje ova sredina uvijek može računati, doveli su do zabrane predstave. Odlučeno je kako će za javnu sigurnost biti najbolje da se odustane od izvođenja Piknika . Potom, u znak prosvjeda, započela je u različitim poljskim gra- dovima akcija spontanog čitanja drame naslovljene Golgota Piknik – uradi sam . U Varšavi je gotovo 200 ljudi prosvjedovalo pred sjedištem Novoga kazališta , gdje je održan koncert povezan sa čitanjem teksta kontroverzne predstave Golgota piknik . Gledatelji su dolazili na sporedne ulaze jer je skupina uglavnom starijih ljudi, s krunicama u rukama, bila blokirala glavni. U Krakovu su pak ljudi zainteresirani za čitanje Garcíjine drame u Starom teatru u kazalište dolazili pod policijskom prat- njom jer su ulaz blokirali protivnici skandirajući „Velika katolička Poljska!“ i „Ne dopustite drugima vladati u svojoj kući!“. Ljudi koji su ulazili u kazalište morali su slušati uvrede i pitanje žele li završiti u paklu. Zato ne začuđuje to što su neki, iako su imali ulaznice, pobjegli pod pritiskom prosvjednika. Tako je mala skupina ljudi bila u stanju uskratiti drugima pravo na „slušanje“ predstave, uspjela je zastrašiti brojne gledatelje, a što je najvažnije – uvjerila je vlasti u ispravnost svojih tvrdnji. Nije ovdje važno ima li Garcíjina predstava veliku umjetničku vrijednost ili je bezvrijedno djelo koje bi publika mogla i trebala podvrgnuti kritici. Riječ je o tomu da je još jednom proradio provjereni mehanizam o kojemu je pisao Tischner: iz- gurati, izbaciti onoga koji postavlja pitanja. Pitanja o mjestu suvremenog čovjeka u konzumerističkom svijetu, koja postavlja Garcijina predstava, ne vrijeđaju ničije osjećaje, već je cilj drame bio pozvati na povratak vrijednostima, na razmišljanje o vlastitom postojanju ovdje i sada te pokazati koje su posljedice naših izbora. U cije- loj aferi riječ je o načinu izražavanja, o sredstvima ekspresije, za kojima je posegnuo redatelj, o golotinji i odnosu prema Kristovoj muci. Pojava razgolićenih glumaca na pozornici, kao što pokazuje i niz drugih incidenata u poljskim kazalištima, do- vodi neke gledatelje u stanje duboke uzbuđenosti i odmah u njima izaziva nasilnu reakciju, kako bi obranili moral, pristojnost i vjerske osjećaje. Teško je razumjeti ta- kvo ponašanje jer gledanje golotinje na pozornici još uvijek nije obvezno. Gledatelj može ignorirati takvu predstavu, može jednostavno izaći iz dvorane, može birati iz bogatog repertoara brojnih kazališta one predstave koje zadovoljavaju njegova očekivanja. Međutim, gledatelji osjetljivi na golotinju imaju poseban osjećaj misije. Ako oni ne žele pimpek na pozornici, ako se njima ne sviđaju gole grudi, onda to treba izbaciti, treba zabraniti takvu razuzdanost. I točka.