Nova Istra

79 Magdalena DYRAS (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA završavala je stihom: „Slobodnu domovinu vrati nam Gospode“. Premda ovaj bunt nije koštao mnogo, punio je naša srca nadom. Perspektiva koju opisujem pogled je običnog čovjeka koji je čitao izdanja objavljena u takozvanom „samizdatu“, mimo cenzure, ali ipak nije mogao sudjelovati u njihovu raspačavanju. Običan čovjek ni- kada nije bio u zatvoru zbog svojih pogleda. No, osjetljivost na pitanja slobode i nasljeđe onih godina kada smo živjeli u socijalističkoj državi nisu nimalo oslabili te me obvezuju danas poštovati prava osoba koje zastupaju meni strane ideološke stavove. Pogotovo kada netko uime svoje slobode krši prava drugih da nesputano izraze vlastito mišljenje. Nakon promjena koje su se dogodile 1989. godine, stvarno smo se oduševili slo- bodom, čiji smo dah konačno osjetili i činilo se da ćemo zauvijek u njoj moći uživa- ti. Solidarnost, euforija, san mnogih naraštaja Poljaka koji su oslobodilačke težnje platili patnjama ili čak smrću, bile su najvažnije teme razgovora. Uključili smo se u europsku obitelj civiliziranih zemalja koje poštuju ljudska prava, mogli smo slo- bodno i nesputano govoriti o svojim iskustvima. Konstrukt koji se zove Srednja Europa vratio nam je dostojanstvo i samopoštovanje. Zapadu nismo pripadali, ali se znalo da su Poljaci uvijek branili Europu od Istoka i barbarstva. Optimističan scenarij ipak se nije ostvario; sloboda je s vremenom postala te- retom, pokazalo se da je sve drugačije od onoga što su nam obećali. Poljski filo- zof i svećenik Jozef Tischner u eseju naslovljenom„Nesretni dar slobode“ nije bez razloga pisao o strahu od slobode i o tome da smo odjednom upravo nju počeli optuživati za sve – za konzumerizam, pornografiju i pobačaje. Jer, kada je sve ili go- tovo sve zabranjeno ili strogo određeno, lakše je razumjeti svijet, postaviti granice, razlikovati crno i bijelo. Paradoksalno, nova situacija izazvala je uskoro čežnju za snažnom rukom i na- činom mišljenja, čija se ideja, prema Tischneru, svodi na „izbacivanje“. „Izbacuje se najprije pitanje, zatim se izbacuje i onoga koji pitanja postavlja, a na kraju se izbaci i čitava suvremenost s njezinom prokletom slobodom“. Potom se zaključaju vrata zaključaju i korak po korak pokušavaju se uvesti ograničenja. Zabranjuje se objavljivanje, organiziraju se prosvjedi protiv kazališnih predstava koje blate nacionalni ponos, koje su nemoralne, grješne i vrijeđaju vjerske osjećaje. Uništavaju se umjetnička djela čije je poruke teško razumjeti jer se ne kori- ste najjednostavnijim kodom realističkog prikazivanja. Ljudi se bune protiv filmova koje, doduše, nisu gledali, ali „znaju“ da ta djela ne poštuju pravila pristojnosti jer je netko u koga imaju povjerenje tako rekao. Iskrivljuju se značenja i simbolika umjetničkih djela samo kako bi ih se uklonilo iz javnoga prostora, zatvaraju se usta „drugima“, onima koji ne misle poput nas. Sve uime slobode, naše, a ne tvoje. Istina, sloboda nas asocira na narodnooslobodilačku borbu, na narodne ustanke, a nešto