Nova Istra

73 Goliarda SAPIENZA NOVI PRIJEVODI Ja sam uistinu željela samo spavati, ali, međutim, mrtva sam. Nisu to shvatili. Ili bolje, vjerovali su onom što sam činila, kao i uvijek. I kad sam govorila, vjerovali su mi. Jadnici, vjeruju u ono što se kaže . Dovoljno je napraviti ozbiljno lice i fiksirati u oči. Vjerovali su, a sad plaču. Danas, 24. kolovoza, otpušten sam iz bolnice S. Giovanni nakon šest mjeseci boravka u bolnici, kako oni kažu. Šest sam sati bio u operacijskoj sali i uboli su me četrdeset puta izvana i iznutra.Moj brat došao je po mene autom koji je posudio od Marija. Rekao sam mu da ne treba, s obzirom na to da živimo, dapače, rođeni smo sto metara od bolnice S. Giovanni. No, on je tako savjestan. Uvijek je bio savjestan. Uvijek se skrbio o meni. Može se reći da mi je bio poput oca od dana kad je mama ostala udovica. „Od toga dana na pogrebu, sjećam se tog kao da se dogodilo jučer, uzeo te za ruku...“ Sad sam ovdje, moja je soba onakva kakvu sam je ostavio, uredna i usisana. Mama je ta koja čisti. Iako je jučer padala kiša, i prozorska stakla sjaje. Mora da je ustala rano kako bi ih oprala. Zna da mrzim mutna stakla. Ne osjećam se loše, no rane su tako upadljive da... Moja majka i brat znaju, pratili su sve, ali za mjesec dana u uredu, u tramvaju, u baru... U baru, momak me gleda iznenađen, prošlo je toliko vremena! Ne smješka se kao prije i spuštena pogleda pita: „Uobi- čajena kava, računovođo?“. Majka i brat znaju. No, hoće li podnositi tu nabijenu beretku sve do obrva, te crne naočale, taj moj govor poput šapta koji me škaklja i zbog čeg mi suze oči? A ako beretka padne, makar i od zapuha vjetra? Sve se dogodilo zato što Maria jučer u sumrak nije prekrila zrcalo šalom od crne svile. I tako se sunce odrazilo i ona se zaljubila u svoju predodžbu. Sada je ondje zatvorena u svojoj sobi, sjedi ispred zrcala, češlja se i šapće. Ja je zovem. No, ne čuje me. Sunčano jutro nakon puno mjeseci magle. Dobro. Mogla si je obući plave ci- pele: trideset osam, peta devet centimetara. Normalna lijepo oblikovana stopala. Rasprodaja. Trideset osam, stopalo milijuna žena. Tri tisuće lira umjesto deset. Normalno stopalo. Pregršt brojeva trideset osam. Imala je sreću. I stoga što su na visokim petama gležnjevi bili slabašniji no inače. Pete od plavoga stakla. Stakleni gležnjevi. „Uvijek se bojim da ćeš ih slomiti.“ Ne. Nisu se nikad slomili. Nos da, smrskala ga je kad je pala na stijene na razini vode i onda kad je pala s ormarića s ladicama. Sedam ladica otvorenih prema stubama i onda gore-dolje, sve dok nije pala među ladice, ogledala, četke, gumbe. Pa ipak, ožiljci nisu bili vidljivi.„Imaš baš dražestan nosić.“ Drugi nisu vidjeli, no ona je vidjela. Bilo je ožiljaka. Pod kožom.