Nova Istra

70 NOVI PRIJEVODI Goliarda SAPIENZA Sada su je prenijeli u garderobu, a poslije će je izložiti u predvorju u njezinoj sivoj srebrnastoj čipkastoj haljini u kojoj je izgledala još bljeđa i krhkija, nepomičnija, savršena. Kao mala imala sam bujnu kosu.Moja sestra Zoe neprestano ju je češljala. Bio je to njezin užitak. Četka i češalj, Zoein užitak. Ja bih sjela na klavirski stolčić, a ona stojećke iza mene gladi li je, gladi. Nisam voljela biti na miru, ukočena, s rukama na stolčiću kako bih izdržala muku, ali nisam to izbjegavala, nikada nisam izmicala ni od čeg. Kazali su mi da se u novoj znanosti i filozofiji, što se i u nas ustalila, to naziva pomanjkanje agresivnosti. Ne razumijem dobro te riječi, možda zato što nisam išla u gimnaziju. Šteta. No, nisam bila ja ta koja više nije htjela ići u školu. Još sanjam ispit petoga razreda niže gimnazije. Kad sam ušla u dvoranu na taj ispit, nisam znala da više neću nastaviti učiti. No, kad me profesor pohvalio... ne sjećam se više zašto... odlučila sam da više neću biti ispred ikakva stola. Ne podnosim znoj koji mi oblije dlanove kada me ispituju. Jučer me Zoe pitala sjećam li se dana kada je bio objavljen rat. Ja sam ga znala, ali joj nisammogla odgovoriti. Nisammogla misliti ni na što drugo no na znoj koji mi oblijeva dlanove i pazuhe. „Nedostatak agresivnosti“, ponovila mi je Zoe kad sam joj rekla o tom znoju. Hinila sam da razumijem. Izvrsna sam u tome kada hinim da razumijem. Dovoljno je gledati sugovornika u oči i pomalo se smješkati. No, nisam razumjela, a onda, ne vjerujem u te znanosti. Vjerujem da se netko rodi ovako ili onako, a sudbinu ti skroje u kolijevci. Ne vjerujem u znanosti, niti u Boga. Ne znam kako, u određenom času, prestala sam vjerovati. Bila sam u crkvi sa Zoe, Giannijem i Annom i kada su svi kleknuli i spustili glavu od zanosa, ja nisammogla ni kleknuti ni sklopiti oči. Stajala sam i gledala ono što svećenik čini. Činio je glupe kretnje; ja sam se dosađivala. Naravno, svake nedjelje idem na misu, samo ili mislim na svoje probleme ili ne mislim; piljim u nešto i dosađujem se. Međutim, nisam se dosađivala dok sam kačkala šalove. No, sad su mi se počele miješati boje pred očima i nepodnošljivo mi je mučno. I roza i sivi prekrivač s malo žutog koji sam započela ostao je tamo. Loše sam napravila što sam izabrala tako mračnu zelenu za rub, ne uspijevam brojiti vez, suze mi oči. I kada kiši, ne dosađu- jem se. Sviđa mi se jer... Ne znam zašto. Sviđa mi se osluškivati šum. Kao što mi se sviđalo kad je Gianni vježbao ljestvice na klaviru. No, Gianni je mrtav, a u ovome mjestu u kojem jesmo gotovo nikada ne kiši. Gianni je morao umrijeti. Moglo se primijetiti da mora umrijeti, neprestano je bio miran i nije mogao trčati. Bio je dijete starih ljudi i krv nije bila dovoljno jaka. Koliko su ga mučili svim tim injekcijama i lijekovima. Mogli su ga bar tih posljed-