Nova Istra

69 Goliarda SAPIENZA NOVI PRIJEVODI i, razumijete li, ja pazim, no ponekad se ljudi jako približe šalteru, tako da je neu- godno. Jučer nisam uspjela otvoriti usta. Ova me gleda, čeka. No, ja nisam mogla otvoriti usta. Kako možeš s nekim razgovarati ako misliš da ti smrde usta? Sa šesnaest godina primljena je u Akademiju dramske umjetnosti, dobila je sti- pendiju. Bila je premršava da bi bila lijepa, no bila je temperamentna. Bila je željna. Pročitala je Rad glumca na sebi Stanislavskoga. Imala je puno muškaraca. Valjalo je živjeti kako bi glumili. Srećom, nakon tridesete udebljala se onoliko koliko joj je nedostajalo i danas je savršena, savršena glumica, punašna i lijepa u tijelu, udubljenih obraza. Mlađa no kad je počela. Gornja usnica nije baš bila ispunjena, ali dostajala je crvena olovka kako bi se ta nesavršenost ispravila. Nije bila važna za život. Nije se uopće šminkala i imala je kratku, rijetku kosu. Imala je dvadeset perika. Te večeri stavila je jednu pepeljasto plavu svjetlijih pramenova . Činila ju je blje- đom: koža na čelu i obrazima poput voska. S godinama se to nepodnošljivo uzbuđenje promijenilo u lake ugodne srhe, upravo to potrebno podrhtavanje kako bi iza kulisa proživjela fraze koje je nepre- stano ponavljala. Samo prve fraze. S tomArijadninom niti ostalo će doći bez muke. Imala je željezno pamćenje. Zašto je i dalje sjedila? Valjalo se dići i vikati. Glumac je čekao. Ne, nije trebalo samo kriknuti, najprije je morala izreći jednu frazu. Koju? Zatim krik. Spustili bi zastor i zasigurno bi odjeknuo pljesak. Uvijek bi njezini krici izmamili pljesak. Glumac je čekao. Publika, tiha, čekala je puna povjerenja, već je poznavala njezi- ne duge stanke. Što je trebala reći? Nije mogla ustati. Mora da se haljinom zaplela u fotelju. Nikako da se sjeti fraze. Mogla je odmah zavikati. Nitko to ne bi primijetio. Kako to da je ove večeri, a bila je premijera, nije prošao ni jedan trnac iza kulisa? Fraza. Morala ju je izreći. Imala je željezno pamćenje. Glumac je nešto šaptao. Net- ko joj je iza kulisa davao znakove. Mogla je rukama prekriti lice, ta bi joj kretnja dala vremena da ponovo osjeti uzbuđenje, zamrlo u tijelu. Ta bi kretnja pomogla da publika čeka. Ruke na obrazima. Mrak. Tišina u njezinu umu i u parteru. Zašto i dalje šapću iza kulisa? Zašto je ne ostave na miru? Lice hladno, poput voska, ruke poput voska, hladne, zalijepile su se za trepavice. Nije ih mogla odlijepiti. Bio je mrak i haljina ju je vezala za fotelju. U mraku tutnjava iza zastora i udaranje stolica. Netko je vikao kraj nje. Ona je bila u mraku, ruku zaljepljenih za lice: znala je da su tanašne i da su struk i ramena izvranredno dražesni u tom zamišljenom položaju. Mora da je izgledala poput čudesna kipa. Bila je divan kip, od voska.