Nova Istra

67 Goliarda SAPIENZA NOVI PRIJEVODI prijatelja. Dostigao sam milijun i osamsto tisuća koraka. Lijepa svota, ne mogu se potužiti, ali malo hodam. Na primjer, jučer sam napravio samo dvjesto. No, što se može! Kišilo je i nisu mi dopustili izaći u dvorište. A sad, u jednoj sobi i još k tomu potišten, recite mi, može li se sakupiti više od dvjesto na dan? Ne valja tražiti previše od života , a ona je tražila previše. Potom je pokušala opo- zvati riječ, tražiti manje, no drugi tamo zastrašeni, gledajući se, ispričali su se i ne- stali. I sad opet: Carla ju je trebala doći posjetiti, no u posljednji čas: „Znaš, došla bih, no u to vrijeme Puccio mora jesti i ako mu ja ne pripravim papicu, ne probavi je“. No dobro, ona je nije molila da dođe i sada ne smije izgledati ljutita te mora biti tiho. Nije valjalo tražiti previše, valjalo je šutjeti i čekati. Ja sam žena čvrste volje, kao što je bila moja majka, moja baka, moja sestra. U na- šoj obitelji sve su žene rođene takve, čvrste volje. Muškarci ne. Vrijedni, radišni, no bez vlastite volje glede malih i velikih pitanja. Na primjer, Libero je, završivši gim- naziju, odlučio postati arhitekt – uvijek je to govorio, neprestano je hodao okolo gledajući crkve i palače, uvijek uzdignute brade, nosa u zraku – no dobro, dostajalo je da mu mama kaže kako je„njegov otac“ odlučio ostaviti mu ured, kad eto ti njega tamo: odvjetnik. S tatinom togom. Ja, ne. Odlučila sam raditi i radila sam. Mi smo sa sela, a ondje, dok sam bila djevojka, „žene sve u kući kako šiju i heklaju“. Ja sam radila. I sada radim, ravnateljica sam. I svi me cijene i poštuju. Možda sam se zbog toga, kada me Vanni napustio, bacila kroz prozor kako bih mu to skupo naplatila – i skupo je to platio, iako sam ostala s jednom paralizira- nom nogom i stalno moram nositi ortopedski steznik – spokojna sam i radim bolje no prije. Volim ustati ujutro, ući u dvorište škole koja je najglasovitija u našemu gradu i zaključiti kako svi, ma što radili, umuknu, pozdrave me i propuste s velikim poštovanjem. Volim gledati sunce, no čim svane zora, zaspim i spavam tako dubokim snom da, nećete povjerovati, nikada nisam izašla prije sedam navečer. Srećom, trgovine su otvorene do osam. Pa ipak, jako volim sunce. Neprestano ga sanjam. Jučer sam ga vidjela kako zapada iza palače što je nasuprot; htjela sam ga bolje pogledati, no u osam se zatvaraju dućani, a nemam ni kruha ni mlijeka u kući. Nešto valjda i ja moram jesti? Uvijek je imala pravo što se bojala muškaraca i prije svega policajaca. Kamo sreće da je i dalje vodila računa o tom strahu koji ju je tako dugo spašavao... A sad, eto