Nova Istra

66 NOVI PRIJEVODI Goliarda SAPIENZA nje? Povjerenje ili želja da ostane sama? Dobro sam napravio što sam se vratio. I zbog toga što u tih dvadeset godina ni- kada nije bila toliko dugo bez mene. Pomislite: tri dana i tri noći, tamo, klonula na jastuku bijela, nepomična... poput nekog mrtvaca. Baterija, gdje je baterija? Jako se bojim umrijeti. Oduvijek sam se bojala. Moja majka govorila je kako sam i kao mala htjela spavati s upaljenim svjetlom od straha da smrt ne bi došla i od- nijela me noću. I sada spavam s upaljenim svjetlom, ali se svejedno bojim. Kada se probudim, bojim se da to nisam ja, i vidim se nepomična, zablenuta poput Carmele na postelji kad ju je udarila kap. Zbog toga nastojim spavati što je manje moguće. I sada, jako sam pospana, sklapaju mi se oči, ali neću spavati. Sigurna sam da se više neću probuditi ako sad zaspim, a meni se jako sviđa gledati vani ujutro. Neću spavati. Mogu otići na balkon i iščekivati zoru. Srećom, u mojoj je sobi prozor velik i električno svjetlo jako... vani je tako crno da se, osim svjetiljaka, ne razabire ništa, sve je tamno nebo. Nikad nisam vidjela tako tamnu noć. No, možda je magla... pa ipak nije zima. Neću spavati. Želim sjediti ovdje na ogradi i fiksirati svjetlost u sobi, što je poput dana. Prekrasna sunčana dana. Neću se ispružiti na postelji. Radije ću se prepustiti, ovako. Tako se dobro klizi sa svom tom svjetlošću u očima, a onda se obavi hitro: četiri kata u nekoliko sekundi. Tako neću spavati i nitko me neće probuditi: kada dođe, pronaći će me na mjestu mrtvu i neće biti ona ta koja će me probuditi u snu. Ona je oduvijek znala sve što će joj život pružiti. Odmalena je znala, bilo je to lako, da je dražesna i da će postati jako lijepa žena. Znala je da će imati bogatoga supruga i djecu, i imala ih je. Znala je da će je svi poštovati i cijeniti (i zato što je studirala, diplomirala i radila, i svi je danas poštuju, kao što je oduvijek znala). No, nikad nije pomislila da će joj tako brzo ispasti zubi, baš oni prednji; naposljetku, imala je tek četrdeset tri godine. Jasno, sad ti, srećom, ponovno naprave zube poput novih. No, taj ju je događaj toliko iznenadio da nije ni otišla zubaru, i svaki put kad joj je još jedan zub ostao u ruci, lakonski je rekla„još jedan“. I ubrzo – još jedna stvar što nije nikad mogla zamisliti: dok je ulazila Mariji na čaj, čula ju je kako govori Carli: „Uistinu je užasno, ma jesi li vidjela na što se svela? Starica, u samo godinu dana, starica“. Govorili su o njoj. Rođen sam u Padovi u jako pristojnoj obitelji. Posljednji sam od sedmero bra- će. Svi muški. Moj otac bio je sudac, a majka je svirala glasovir. Moja su braća svi diplomirali. Tko liječnik, tko odvjetnik, tko profesor. Ja sam volio učiti, jako sam volio, no u jednom času morao sam brojiti svoje korake, po ulici, u kući, u školi, kod