Nova Istra

52 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mate ĆURIĆ zazirao – u grču stisnuo i unio u onaj tajanstveni svijet koji ti se nudio između tipkovnice i ekrana, pa su počeli nagli bolovi u ramenima i vratu, a kada si se počeo ispravljati, činilo se da taj mali pokret u ravninu traje satima. Što više promatram svoje Junake biskupova parka, to su mi bolovi u ramenima jači. Njihov uglavnom uspravni sjedeći stav gibao se suprotno od moga. Dok je moj pogled bio uprt dolje, u tipkovnicu, njihov je uvijek težio gore, u visine i koncentriran na razinu tekućine u boci koja se tako brzo praznila. Onda bih se otrgnuo od tipkovnice i uspravno krenuo protegnuti noge do iste one trgovine po svoj svakodnevni sendvič; oni bi za mnom, doduše teturavo, bez žurbe, ali bez grbe na leđima, čekali ispred dobročinitelje za kunu ili: koliko daš. Mene nikada nisu pitali, nisu ispružili ruku, a dao bih im sigurno. Nisam o njima do sada ni razmišljao, sve do ovog jesenskog, lijepog, toplog i nebeskim plavetnilom prekrivenog dana, kada sam na stol dobio novi Ugovor o radu. To je blaža varijanta otkaza. Nova, neizvjesna vremena okružena svim vrstama kriza svakodnevno do- nose nova iznenađenja. Raskida se uhodano staro i nudi se neizvjesno novo. U tom kratkom trenu od istine do potpisa proleti mi kroz glavu onih naših zajedničkih četvrt stoljeća. Ja dolazim, sjedim, radim s nosom zabodenim duboko u tipkovnicu; oni dolaze, sje- de, nazdravljaju i promatraju s nosom u zraku ispod kojega se u žedna usta slijeva žućkasta tekućina. Mladi kolega s druge strane zajedničke kancelarije, odnedavno prvi put otac i suprug nezaposlene žene, u nevjerici okreće zadnji list svoga ugovora kao ne vjerujući da nema više ništa, da je ona zadnja rečenica i posljednja u njegovu radnom vijeku. Bar ovdje gdje je do jučer radio. Sklanjam pogled s njega i okrećem ga k prozoru i parku. Slika ista, četvrtstoljet- na, svakodnevna, prijeratna, ratna i poratna, iz vremena blagostanja, doba zrelih kredita, novih automobila, još jednog odgađanja priključenju EU, nevjerojatnih kamata u„švicarcima“ i ove krize kojoj se kraj ne nazire pred konačan ulazak u Eu- ropu. Junaci biskupova parka žive, koliko god vam se ovo činilo besmislenim, svoj isti ritam bez stresa, promjena i nerviranja – osim kada se kapljica primakne svome posljednjem, najpoželjnijem gutljaju – lišeni iskustva i očekivanja kada će im na vrata, na stol, pokucati stvarnost. Europa se upravo vratila kući s ljetnoga odmora. Klupa je opet samo njihova. Ni vrata, ni stola, ni posla, ni njegova gubitka... Zašto im odjednom, u trenu, zavidjeh? Vratih pogled na mladoga kolegu koji mi se u mojemu moždanom intermezzu učini nekako starijim, u svakom slučaju ne više onako mladim i poletnim prije nekoliko dana kada smo se častili rođendanskim darovima njegova jednogodišnjeg sina, a optimizam se razlijevao kancelarijom. Što da mu odgovorim, čime da ga utješim, da mu možda otkrijem svoje Junake bisku- pova parka i je li ih on uopće do sada uočavao, o njima razmišljao kao ja sada i pitao