Nova Istra

53 Mate ĆURIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST se koja je njihova sudbina u životu, a koja njegova? Bojim se, nešto me pritišće u prsima. Nije valjda...? Samo još to, a To ili TU – kako medicina To stručno naziva – baš u ovim godinama izbija na površinu svih potisnutih dana i nepreležanih noći. Zavidim dečkima iz parka na bezbrižnosti i ravnodušnosti. Ni oni nisu bolovali, bili su vjerni svojoj klupi, svome parku i svojim biskupima. Odradili su to pošteno, svjedok sam. No, i oni su vjerojatno do sada, u ovih četvrt stoljeća, a možda i duže, ne jednom vidjeli dno, ne samo dno boce iz koje ispijaju posljednje kapi, već dno samoga života. Opet se zbrkanim mislima vraćam na onu uokvirenu mudrosnicu starih Latina – kažu da su izumrli jer su bili stari – koju držim na zidu svoga ugodnog kućnog boravka u koji sam, u četvrt stoljeća svakodnevnog rada, navukao bezbroj nepo- trepština (nikako se ne mogu sjetiti tko mi je sve poklonio za pola stoljeća moga življenja), a koje me svakodnevno podučavaju da moram živjeti kako mogu, a kad ne mogu, kako hoću. Nisam li onda svijet mogao promatrati s klupe u parku, a ne skvrčen – pa i sama je ova riječ takva, kao i pojam koji objašnjava, zar ne? ‒ a ne u utrci za svakodnevi- com koja vodi istom cilju, konačnom odlasku. I još k tome s nizom ozljeda, rana, laktova u rebra, povrijeđenih osjećaja i neuzvraćenih nadanja. Sada mi se nudi da živim kako hoću. A što hoću? Hoću završiti ovaj hod po svakodnevnim mukama i otići dostojanstveno. Jer, sve što sam do sada mogao, a nisam učinio, prošlost je koja se ničim ne da ispraviti. A htio bih, htio bih ispraviti ovih četvrt stoljeća u kojima sam radio za bolju bu- dućnost, a oni ispijali svoje piće za podnošljivu sadašnjost. Jer, i ono sutra za njih je zapravo bilo danas, koje je trebalo pokvasiti u stalno suhome grlu. Mogu li, ili hoću li? Klupa u parku zauzeta je. Ona druga je prazna...