Nova Istra

50 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ i nerazumijevanje odviše profinjene spóre moguće građe njegova postojanja, koje se zato i nije ostvarilo, a Zvonimir je to „mudro“ pripisivao „temeljnomu životnomu besmislu“ i „naivnoj iluziji o mističnoj smislenosti“. Potpuno nepomičan, kao da se zaledio, gledao je Jasminu koja je, smijući se s tako mu poznatom, prokockanom vedrinom, letjela sve više i više, a onda bi još vragolastije i vještije skočila, na užas pratilje. Posvuda, baš posvuda oko njega tako su jarko blistale nedoživljene, zauvijek izgubljene, uludo rasute niti postojanja te se Zvonimir pobojao da će mu srce stati ili se raspući u njegovim uvijek odviše uskim, skučenim prsima. A cijelo vrijeme tajne čestice radosno su tkale i povezivale brojne plodne mo- gućnosti pod modrinama, u prvotnoj bezvremenosti, prije i iznad svakoga gubitka i uzaludnosti. U toplome danu premošćivale su i spajale mistične trenutke, stotine tisuća sitnih slika i malih, naoko nepovezanih događaja, izgrađujući golemo, samo njegovo tkanje koje je Zvonimir nesvjesno odbacio. Zauvijek je prošao pokraj same podloge svoga bića koju, takav kakav je bio, nije imao izgleda održati. Znao je da, što god doživio, nikad neće osjetiti takvu bol kakva ga je razdirala dok je gledao kako se to najtankoćutnije tkanje poput podnevne svjetlosti nakratko širi do samo- ga obzora što ga nikad nije naslutio i nikad mu se nije odvažio poći.