Nova Istra

49 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST irano skladnomu, jedinstveno našemu putu, koji se može tajanstveno uskladiti s onim najplodnijim u biću, pa možemo postići najbolje rezultate, no to se nikad ne događa, nikad se potpuno ne ostvarujemo. Nemamo pravoga uvida ili on dolazi prekasno, pa se pretvaramo u izglobljene i beskorisne nezadovoljnike, a vrijeme postaje mitsko čudovište, umjesto da je popratna glazba bića, koja određuje ozračje našega mjesta i vremena i njime je nepobitno, plodno određena. No, unutar tih trenutaka, u ovoj čestici prostora i vremena, u samome srcu iz- gubljenosti, nije bilo tragičnosti, nego su vladale smirena bezvremenost, ispunje- nost i vedrina. Nepomično je sjedio pokraj oca, blago i zadovoljno kimajući kad bi otac nešto nevezano primijetio, a pritom ga je još pomalo začuđeno pogledavao. Onda se Zvonimir naglo trgnuo jer je s druge strane parka do njih dopro oštar uzvik, netko je povikao: „Jasmina!“. Začuvši ime svoje, isprva žarke, ali na kraju neuspjele ljubavi, naglo se okrenuo i pogledao. Preko ceste je u park trčala djevoj- čica od desetak godina, a žena koja ju je pratila glasno ju je pozvala, ukorivši je što bezglavo trči preko ceste. Djevojčica je bila odjevena u svijetlu haljinicu, a oko lica lepršala joj duga sjajna crna kosa. Bilo je to Jasminino lice, samo još nježnije, dječje, ali premda je sjedio podalje, smjesta je prepoznao kasnije pravilne crte i ljupka, malo nakrenuta usta svoje buduće (ili nekadašnje!) ljubavi. Žena, koja joj nije bila majka, jer je Zvonimir poznavao svoju „punicu“, brzala je za njom dozivajući je, a Jasmina je – bilo ju je neobično gledati u toj dobi – dotrčala do ljuljačke, sjela na nju i počela se ljuljati ushićenim izrazom lica. Snažno se odgurnuvši, letjela je sve jače i više, a kad je dostigla posebno visok zamah, neustrašivo je, uz zvonki, pobjedonosni uzvik, skočila s ljuljačke. Preletjela je cijeli pošljunčani dio i vrlo spretno doskočila na razmjerno udaljenu travu. I žena je uzviknula, ali od straha, a Jasmina je, smijući se, ponovno sjela na ljuljačku. Dok ju je gledao kao začaran, njime je strujala razdraganost, ali i gotovo neiz- drživa bol. Dobro je poznavao te Jasminine značajke – hrabrost, smjelost i podu- zetnost te dražesni prkos, njezin veseo, prodoran glas, ili točnije, sve je to daleko premalo i preslabo poznavao jer se nije ni potrudio uistinu je upoznati. Tu je vezu olako shvaćao, a Jasmini nije ni izdaleka pružio ono što je zaslužila svojom nježno- šću, posebnošću i istinskom naklonošću prema njemu. Otac i Jasmina u proljetnomu danu... Sjetio se kako je, u već davnoj prošlosti (toga istoga, ali „stvarnoga“ dana prije dva desetljeća), bešćutno i mrzovoljno pro- šao pokraj poznate pojave u parku. Ubrzao je, bojeći se da ga otac ne primijeti jer je smatrao da s njim nema što posebno razgovarati, pogotovo zato što je išao za„dale- ko važnijim“ poslom, koji zapravo nije bio vrijedan sjećanja. No, upravo su se ondje, u toj beskrajno važnoj, a hladno zanemarenoj čestici prostora i vremena, u uludo rasutomu trenutku čudesno rojile tajanstvene, blistave, za njegovu tadašnju tupost