Nova Istra

48 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ tužno, a Zvonimir nikad nije primjećivao tu njegovu stranu, nego je, naprotiv, oca često doživljavao kao prilično gruboga gnjavatora, pa je sad osjetio oštru grižnju savjesti. Nalet gorkoga kajanja oči mu je gotovo ispunio suzama, koje je Zvonimir s naporom zadržao. Premda se smatrao posebno oštroumnim, postao je duboko svjestan da je u to vrijeme primjećivao malo što doista važno. Osjetivši da se netko približava, otac je podigao glavu, a kad je ugledao sina, licem mu se razlio iznenađen, razdragan i topao izraz, kakav je u Zvonimirovim sjećanjima bio prilično rijedak. – Zvonko! – pozdravi ga otac. – Otkuda? Pridošlica se zbunio, a kako nije znao kamo bi pogledao, zaškiljio je u blistavo modro nebo. – Ugledao sam te dok sam prolazio – odgovorio je, prizvavši svu glumačku vještinu kako bi se doimao naravno i opušteno, no u prsima je osjećao gotovo tjelesnu bol. – Sjedni, sine. Prvi proljetni dani vrlo su ugodni. Možeš li, usred te svoje zamr- šene žurbe, uhvatiti malo vremena za obično, sitno uživanje? – Mogu uhvatiti koliko je god vremena potrebno, ili bolje, osjećam da je ono nepopustljivo uhvatilo mene, mislim... u ovom toplome danu. Sjeo je, jedva se suzdržavajući da oca ne obgrli rukom, da ne učini nikakav očaj- nički, neprimjereno nagli, odviše emocionalni pokret, no jedva je mogao govoriti. – Dobro je da je tako, koristit će ti da se malo opustiš – nasmije se otac, još pri- lično iznenađeno. – Svakako, vrlo mi je drago da si naišao. – Za razliku od mene, ti znaš kako se treba opustiti – primijeti Zvonimir – a znaš odabrati i dobro mjesto za to. Otac ga je postrance pomalo zbunjeno motrio, ali ga je susret očito usrećio, a to je njegovu sinu produbilo bol. Nikad prije nije bio tako svjestan očeve senzitivnosti, skrivene, ali neizbrisive samoće i duboke neispunjenosti za koju je velikim dijelom bio kriv i njegov sin. Sad je Zvonimir ponovno osjetio korjenitu zebnju jer bio je to izgubljeni tre- nutak, koji se nikad nije uistinu dogodio, vrijeme unutar neiskorištene, u „stvar- nosti“ rasute mogućnosti, što bi mu, da ju je iskoristio, posve drukčije usmjerila tijek postojanja. No, i ta je bol postupno slabjela jer ju je zapljuskivao i pobjeđivao sveopći spokoj u sjajnoj proljetnoj vedrini. Trenutak se sve nadmoćnije nametao, brišući sve drugo. Tada je još po svemu bilo proljeće, koje sam nepopravljivo propustio, pomisli Zvonimir, ali umjesto razmišljanja o tome, posve se prepustio fantastičnoj snolikosti, nestvarnomu, ali na određeni način najstvarnijemu ozračju što ga je do- živio za dugo vremena. U onome što smo, od dodijeljenoga nam vremena i prostora, vlastitom greškom i nemarnošću nepovratno izgubili uvijek je najbolji dio nas , pomislio je, a jedna je od naših najvećih tragedija da taj dio gotovo nikad ne ostvarujemo ... Iz svakoga trenutka izvući najdublju, najbolju srž, koja vodi cjelokupnomu, kontinu-