Nova Istra

47 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST uvijek koračajući kao u snu, prišao i pogledao se u izlogu. Sad mu je bilo jasno zašto je tako snažno osjetio da se sve oko njega bitno promijenilo. Njegov odraz u staklu izloga doimao se desetljećima mlađi, iz vremena kad je... Je li moguće da sve to doista sanja, da je sanjao otok i... koliko toga unatrag? Gdje su uopće bile granice „stvarnosti“, koliko ih je daleko ostavio za sobom? Je li se posve izgubio u snovima i noćnimmorama? No, premda se ponekad u snovima preobražavao u mlađu osobu, iz svoga „zlatnoga doba“, ni sad mu se nije činilo da sanja; kao da je to vrijeme za- mišljao kao „pravi“ temelj svoga bića, a sve drugo bilo mu je daleko mutnije i samo usput. U snovima vrijeme kao da je izgubilo svoje željezne okove i značenje, pa se sve stopilo – vremena, mjesta i osjećaji zadobili su neobično, kružno jedinstvo, baš kao i sada, a k tome je jednako tako brzo i lako mijenjao i raspoloženja. Vrijeme... Je li bila stvarna ona žena, Željka Milas (iz prošloga sna?), u Kući rasutoga vremena, kako ju je nazvala, na mjestu na kojemu kao da je na najgori način upoznao užas vremena? Pitala ga je da li je sudjelovao u pokusima. Možda i jest, ali je zaboravio. Možda su upravo pokusi s vremenom krivi za sve što mu se događa (ili se zapravo ne događa). Je li se na tom otoku posve poremetilo, izglobilo i ispremiješalo vrijeme, pa njegova uznemirena pučina Zvonimira ludo baca amo- tamo? Možda sada i ovdje, poslije onoga užasa, upoznaje i drugu stranu vremena jer je znanstvenica rekla da je vrijeme naša mogućnost! Kao da ga je doista ponio val toga čudesno prizvanoga tijeka, koji toga davnoga dana još nije bio slijep, nego je takav postao tek mnogo kasnije. Zvonimir je ušao u park, pa je pošljunčanom stazom pošao ravno prema pojavi na klupi. Činilo mu se da lebdi, da se očevoj pojavi približava netko drugi, i to daleko prirodnije od njega jer on ne bi bio u stanju ni hodati da nije bilo toga neobjašnjivo okrepljujućega ozračja. Prošao je pokraj rascvjetala grmlja, a onda i pokraj ljuljački... Sve se doimalo vrlo prirodno, ali i posve nestvarno u vrhunskom paradoksu koji je djelovao poput snažnoga anestetika. Baš kao u snu, negdje u dubini znao je da je otac odavno mrtav, ali je istodobno snažno, nedvojbeno osjećao da je u ovom tre- nutku živ jer bilo je to takvo mjesto i vrijeme. Sjetio se riječi one znanstvenice da su prostor i vrijeme nerazdvojivo prožeti dimenzijom naših osjećaja koji su određeni općim ozračjem, ali ga u istoj mjeri određuju uzajamnim djelovanjem. I ova česti- ca „prostora-vremena“ imala je vlastitu dimenziju doživljavanja, koja je utemeljila unutrašnje ozračje, uspješno prigušujući zebnju, strah, pa i smetenost koji joj nisu pripadali. Posvuda oko sebe, pa zato i u sebi, osjećao je vlastitost toga trenutka – koji nije bio izgubljen, ni uzaludan – začudnu, ali djelotvornu neovisnost od malopri- jašnjega užasa i neiskupljivih, bolnih posljedica kasnijih pogrešaka. Sjedeći na klupi, otac je zamišljeno gledao pred sebe, a Zvonimiru se učinio sta- rijim nego što ga se iz toga vremena sjećao. Djelovao je usamljeno, izgubljeno i