Nova Istra

46 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ koje su ga na kraju gurnule u stisak... Čudovišta vremena , prolete mu odjednom kroz glavu riječi znanstvenice na stubištu, rasutoga vremena, nepovratno izgubljenih, sržnih mogućnosti . Nesvjesnost, ravnodušnost, pogreške i zanemarivanje doveli su do konačnoga gubitka koji je otvorio ponor promašaja uzaludnosti i besmisla. Vrijeme kao da je stalo, izbrisalo se jer je sve ispunila svijest o gubitku koja se zaledila, pa je poput goleme sante koja je ispunjavala sav njegov prostor i cijeli svijet. Nije to više bio ajnštajnovski „prostor-vrijeme“, nego zaleđeni, posljednji, besmi- sleni komadić prostora u kojemu se nije mogao ni kretati, ni disati. Tonuo je u potpuni mrak i u osjećaj posvemašnje praznine u sebi. Bilo je to nešto najjezivije što je ikad osjetio. Više nije mogao ni razmišljati, a užas i tjeskoba dostigli su vrhunac. Činilo mu se da pada u nepovratno Nigdje, posve odvojeno od svega poznatoga, da će ondje zauvijek ostati, bezizlazno zatočen, a ubrzo će i sasvim poludjeti. Onda je svega toga nestalo, čak i otoka i mora. Kao da je naglo izronio iz sna ili iz najteže noćne more, pa je zadihan stajao u sunčanom danu usred grada u kojemu je odrastao i odakle je otišao na ljetovanje. Zurio je u poznate, a ipak nekako fan- tastične zgrade jer su se odjednom stvorile tu, spokojne i obasjane suncem, poslije najgore noćne more, koja je odjednom netragom nestala. Žmirkajući, škiljio je u modro nebo s nekoliko bijelih oblačića i... Polako je dolazio k sebi, oporavljajući se, a uvelike mu je pomoglo što je prihvaćao san (ako je doista sanjao!) i bez razmi- šljanja mu se predavao jer ionako nije bio u stanju razmišljati. U toj ošamućenosti i predavanju najvećim je dijelom nestala čak i užasnutost, a ostali su samo smetenost i olakšanje jer se uspio izvući iz noćne more i... morbidna znatiželja. Osjećao je da je nešto spalo s njega, poput teškoga oklopa, neshvatljivo mu olakšavši biće. I to je prihvatio jer maloprijašnji užas kao da ga je posve otupio, pa je stajao u sunčevoj svjetlosti i zurio u ozelenjeli park pred sobom kao da ga nikad prije nije vidio i kao da gleda nešto posve nevjerojatno, no vidio ga je bezbroj puta. Ali nikad ovako , ili bolje, samo jednom, i to prije nekoliko desetljeća. Jer, nešto se doista stu- bokom promijenilo, a ozračje je zadobilo posve fantastično svojstvo. Na klupi u dnu parka, ispod velikog drveta ugledao je samotnu pojavu! Odavde se čovjek koji je ondje sjedio doimao malenim, izdvojenim; Zvonimir mu nije vi- dio lice, ali ga je smjesta prepoznao. Zapravo, prepoznavanje ga je pogodilo poput jakoga udara struje, koji mu je potresao unutrašnjost, prostrujavši njime od glave do pete. Dakako da se zaprepastio, ali je istodobno osjetio neobjašnjivo, gotovo radosno uzbuđenje, bez prekomjernoga čuđenja, kao da snoliko, nevjerojatno umi- rujuće ozračje nije dopuštalo užasnutost, ali ni gorku usplahirenu smetenost, no bio je svjestan da je na klupi njegov otac, i to upravo onoga dana, prije više od dva desetljeća, o kojemu je Zvonimir toliko puta bolno razmišljao. U blizini, s njegove lijeve strane, malo prije parka, bio je mali dućan, pa je, još