Nova Istra

45 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST No, već je brzao uz ostatak stuba koje su od odmorišta vodile na kat. Popevši se do vrha, osvrnuo se. Kad je gledao odavde, na stubama je vladao još veći polumrak, ali ni sad nije mogao povjerovati da ga oči tako varaju, ni da se sjene u toj mjeri po- igravaju s njim. Jer, ženina pojava zatitrala je i izvila se, kao maloprije, ali ovaj je put posve iščeznula. Zurio je u odmorište, pomislivši da mu se to svakako samo učinilo, no polumrak nije bio takav da bi je posve progutao. Iza sebe čuo je još glasniji štropot, kao da se nešto jako teško stropoštalo na pod, pa se okrenuo i kao u snu prišao otvorenim vratima prostorije na katu, iz koje je dopiralo jarko svjetlo, a ondje je zaprepašteno zastao, sledivši se. Bila je to velika, prazna soba, a žena nije lagala kad je rekla da je struja isključena jer nije to bilo električno svjetlo, već je u prostoriji gorjelo barem stotinu svijeća. Smeteno je zurio, no samo nekoliko trenutaka jer mu je vidik odjednom zastrla golema bezoblična sjena, koja kao da se niotkuda stvorila pred njim. Prije no što je dospio nagonski ustuknuti, a kamoli povikati – zgrabila ga je. Kroz glavu mu proleti da je to sjena koju je vidio vani u žbunju – ali sjena čega? Nije ga obuzeo samo panični strah, nego i osjećaj neizdržive tjeskobe. Neko biće neizdrživo ga je snažno stegnulo, kao da iz njega nastoji istisnuti sav zrak, a Zvo- nimir se uplašio da će mu s njim kroz razjapljena usta izletjeti i srce! Nije to bio tjelesni stisak, makar kako strašnim šapama i pandžama, nego... Upravo ga je zbog te neobjašnjivosti obuzela strava kakvu nikad prije nije osjetio. Kao da stisak nije bio tvaran, nego mu je stezao cijelo unutrašnje biće i polako mu gušio dušu. Nije toliko osjećao tjelesnu bol, koliko krajnju stravu koja je mutila svijest. Kao da je biće u njega unijelo halucinatorni otrov jer mu se svijest ispunila ne- vjerojatno bolnim slikama, sjećanjima... na nenadoknadiv gubitak, na posvemaš- nju, nepovratnu, jezivu izgubljenost. Činilo mu se da mu se unutrašnjost počinje rasipati, a svijest mrviti, no posve paradoksalno, kao da je u nevjerojatnome bljesku čak stekao neki... neizrazivi, pogubni uvid! Na um su mu pale riječi Željke Milas o „rasutome vremenu“. Premda to nikako ne bi mogao izraziti, kao da ga je neizdr- živo pritiskala i gušila kristalno jasna svijest o svim mogućnostima, o svemu što je svojom krivnjom izgubio i više ne može vratiti, a vodilo je neizmjerno svjetlijim i smislenijim prostorima od njegova sadašnjega,„uobičajenoga“ života i postojanja. Mnoge pogreške koje je nekoć smatrao sitnima i „životno“ neizbježnim nemar- nostima, kakve su, primjerice, bile česte u odnosu s Jasminom koja ga je ipak iskre- no voljela, u trenutku su se pokazale kao bitne, zloćudne prekretnice koje su mu životni put usmjerile na gore, promijenivši dotad bistro ozračje i razinu cjeloku- pnoga postojanja. Ravnodušnost, nemar, glupa skretanja (koliko je puta ležerno prevario Jasminu sa ženama koje mu ništa nisu značile, a ponekad mu se nisu ni posebno sviđale!), sve je to sad zadobilo sudbinsko značenje pogubnih skretnica