Nova Istra

44 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ kad opasno ponaša. Došlo je do zbrke, do ozbiljnoga poremećaja, naišli su na neku zapreku koju su nazvali „čudovište vremena“. Doznala sam to od kolega koji su još ovdje radili, ali ne znam pravu prirodu te... katastrofe. Nisu smjeli mnogo govoriti, ubrzo su sve uspješno zataškali, čak odviše uspješno s obzirom na to da je poginula nekolicina ljudi. Ali ne razumijem... – Doimala se smeteno. – Poslije toga zabranili su iskrcavanje na otok i svaki boravak na njemu. Bilo je to zabranjeno područje, pa ne shvaćam kako su ga mogli uključiti u turistički aranžman. – Zašutjela je i neko vrijeme razmišljala. – Osim ako to nije bilo... – Oči su joj zasjale. – Ako se sve po- miješalo, onda... – Ponovno je zašutjela. – Hoćete li mi reći što uistinu radite ovdje? – oštro je upita. – Rekli ste da ste došli nešto vidjeti. A što, ako je sve pusto i nema nikoga? – Došla sam da pokušam provjeriti je li... – Očito je teško nalazila riječi o tome ili nije htjela govoriti, no ipak nastavi: – To svojevremeno vrlo tajno istraživanje trebalo je značiti dosad neviđeni znanstveni proboj... Ne mogu Vam ukratko obja- sniti, ali vjerovali su da prostor-vrijeme obuhvaća i naš osjećaj , doživljavanje toga vremena, kao i iskorištavanje mogućnosti koje zapravo jesu vrijeme. Ono sadrži mogućnosti koje nas usmjeravaju prije nego što ih, kako sam rekla, razbijemo i raspršimo svojim nerazumijevanjem, pogreškama i neprimjerenim postupcima, pa je vrijeme za nas sve manje mogućnost. Pretvara se naprosto u slijep, nepredvidljiv tijek koji nas prilično kaotično nosi. Mislili su da te mogućnosti mogu nadzirati, da mogu vratiti razne segmente vremena, upravljati njima... Rekli ste da ste otok doživjeli... posve drukčije, da vam se čini kako je promijenjen. Niste li možda ipak sudjelovali u pokusu, pa ste... – Ne znam ništa o pokusu – izjavio je, iznenađen i pomalo živčan zbog bujice riječi, koja mu se činila nerazumljivom i fantastičnom. – Naprosto sam turist, to jest bio sam zadnja dva tjedna i do večeras je sve bilo posve normalno. Nikad nisam sudjelovao ni u kakvom„znanstvenome pokusu“, a moram priznati kako mi se čini da sanjam i Vas... Odjednom se dogodilo nešto neshvatljivo. Žena pred njim kao da je zatitrala, ali nije zadrhtala, nego joj se pojava naglo izvila poput dvodimenzionalne slike kad se pojave smetnje na zaslonu računala ili televizora, a nešto je i zakrčalo. Trgnuo se i bolje pogledao jer nije mogao povjerovati da su ga, unatoč polumraku i smetenosti, oči tako prevarile. Više nije vidio ništa neobično, ali prošla ga je duboka jeza. Trenutak zatim ponovno se trgnuo jer je odozgo začuo štropot, kao da je palo nešto teško, a onda i teški bat koraka. Takvo što nije mu se moglo učiniti. – Gore ima nekoga! – uzviknuo je. – Pitat ću ih... – Ne, ne idite gore! – Sad se doista doimala uplašenom, čak užasnutom. – Ni- kako ne smijete, jer...!