Nova Istra

41 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST koja je na samotni, pusti otočić mogla doći samo plovilom i zamoliti je, ili njezino društvo, da ga povezu na kopno, u stvarni, poznati svijet. Iznenada mu na um pad- ne apsurdno pitanje postoji li ondje na kopnu još kakav poznati svijet u koji bi se želio vratiti? No mora odagnati takve misli jer bi ga mogle potpuno obuzeti. Htio se požuriti, ali to više nije bilo moguće jer je Mjesec zašao za oblake, pa se posve smračilo, a staza je na tome mjestu bila vrlo uska, penjala se i vijugala, pa bi se, ako ne pripazi, mogao strovaliti na kamenje. Nikako nije smio zaboraviti bate- rijsku svjetiljku, ali kad je izašao iz kućice, noć je bila vedra i sjao je Mjesec, pa je se nije ni sjetio ponijeti. Vrlo je pažljivo koračao, pokušavajući kako-tako pratiti vidljive obrise kamenja pokraj puta, a onda je iz obližnjega grmlja doprlo jako šuštanje i nešto nalik na dahtanje, ali možda mu se samo učinilo. Sjetio se čudovišne sjene koju je prije vidio, pa je ponovno osjetio poriv da potrči, ali na mračnoj uskoj stazi to bi bilo samou- bojstvo. Dok su njime strujali trnci, nastavio je polako i oprezno koračati. Osjeti se bespomoćno, jadno i izgubljeno, prepušten na milost i nemilost ne toliko neke ne- stvarne, jezive pojave, nego svojih neobuzdanih zamišljanja, zebnji i glupe, ali jake slutnje da bi se te zebnje i zamišljanja ipak mogli utjeloviti u stvarnomu svijetu ili u potpunom nedostatku stvarnosti, koja kao da se odjednom prolomila i razderala, posve ga razgolitivši. Kad je izašao iza zavoja, na mjestu gdje se obala širila, a staza je prolazila kroz šumicu, ponovno je naglo zastao jer je kroz drveće ugledao prilično snažno svjetlo. Nije to mogla biti mjesečina, ali što bi ovdje tako svijetlilo? Zašavši među drveće, polako je pošao prema neobičnoj pojavi, no tada osjeti još dublji strah. Iza drveća, na čistini koje ovdje prije nije bilo, ugledao je poveću kuću, ruševnu katnicu s tam- nim pročeljem i velikim, odavno razbijenim prozorima, koji su zjapili poput duplji. Djelovala je vrlo turobno, a na malome otoku sigurno bi primijetio napuštenu kuću te veličine. No, činilo se da nije napuštena! Prišavši prozoru, vidio je da je pod u prizemlju prekriven lišćem i smećem, ali odozgo, s kata, dopiralo je razmjerno jako svjetlo i osvjetljavalo nered u prizemlju. Nije vidio nikakvo pokućstvo, kuća je naoko bila napuštena, ali odakle svjetlo na katu? Tko je ili što je u kući koje najprije nije bilo, a onda se stvorila niotkuda? Prišao je trošnim vratima, okrene kvaku i uđe. Pod nogama mu je šuštalo lišće i poderane stranice prastarih novina, a ispod njih je mjestimično provirivao pocrnjeli parket. Samo ponegdje na zidovima još su se ljuštile tapete s uzorcima geometrij- skih oblika, a na drugome kraju prostorije ugledao je stubište osvijetljeno svjetlom koje je dopiralo odozgo. Glasno je pozvao, a onda se iznenadio začuvši da se na katu otvaraju vrata. Uči-