Nova Istra

40 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ Žena se odjednom okrene i pogleda iza sebe, a onda, nasmiješivši se, ali i pomalo uznemireno, podigne ruku. – Drago mi je što sam vas srela, ali oprostite, moram ići. – Okrenula se i pošla stazom, dok je on još neko vrijeme zbunjeno stajao, a onda se uputio za njom, nadajući se da će tom stazom ionako stići do kućice. Pitao se kako je dospjela na otok. Možda na jahti, koje su često obilazile samot- ne, udaljene otočiće. Bi li s njom (ili s ljudima s kojima je došla, jer teško da se ovdje našla sama) mogao otploviti na kopno pa tako neće morati čekati da ga preveze zakašnjeli brodić agencije za iznajmljivanje? Požurio se, ali kad je stigao do zavoja staze, više nije vidio ženu, a na moru nije bilo plovila. Zatomio je poriv da potrči. Vjerojatno će je ugledati iza sljedećega zavoja jer je staza vodila oko otočića, koji se, doduše, sad činio mnogo većim i druk- čijim. Bio je gotovo siguran da to nije put kojim je za svoga boravka ovdje često prolazio, ali nije bilo druge staze. Onda je ponovno naglo zastao jer je pred sobom, malo niže staze, ponovno ugledao klupu, koja na otoku nije postojala. No, sad je bio siguran da ne zuri u kamen koji ga je zavarao neobičnim oblikom jer se pojava koja je sjedila na klupi pomaknula, nešto progunđala i zakašljala. U svjetlu mjeseči- ne vidio je da je krupna i posve ćelava, a tjeme joj se izrazito presijavalo. Duboko je i promuklo zakašljala, nije mogao pogriješiti, jer ovdje nije bilo, a nije ni moglo biti sličnih zvukova. Nije to bio šum mora, ni vjetra u krošnjama, nego izrazit, opori i promukli ljudski kašalj! Premda se naježio, pobrzao je prema prilici koja je, čuvši korake, okrenula prema njemu glavu na kojoj Zvonimir, iako je bilo dovoljno svijetlo, nije mogao raspo- znati nikakve crte. Kako užasnut i usplahiren nije gledao kamo ide, ponovno se spotaknuo i ovaj je put doista pao. Koljenima je bolno bubnuo o tlo, ali dočekao se na ruke. Uspravivši se, pred sobom ugleda samo stijene i mjesečinom posrebrenu vodenu površinu iza njih. Zašao je među stijene grozničavo tražeći pogledom, ali više nije vidio zastrašujuću pojavu, nije bilo klupe, ni bilo čega neobičnoga, ili bolje, sve je bilo krajnje neobično, tjeskobno i ludo. Klonuvši, spustio se na ravnu stijenu i zurio pred sebe. Činilo mu se da se istopio sam poredak njemu poznatoga svijeta, pa više ne može reći što jest, a što nije stvar- no. S jezom je pomislio da više ne može ni predvidjeti što će se još dogoditi, hoće li uopće naći kućicu. Uplašio se da je doista nestala jer je odavno trebao doći do nje, ondje gdje su na stijenama ležale njegove stvari. Je li počeo luditi? Je li se njegov svijet smrskao o kamenje na otoku, i to upravo kad je povjerovao da se za boravka ovdje posve sredio i duhovno obnovio? Je li žena koju je susreo, koja je tako naglo otišla, bila stvarna osoba ili prikaza, poput malo- prijašnjega ćelavoga bića? Ustao je i pošao dalje, ali više nije hodao tako žustro, no još je želio sustići ženu