Nova Istra

39 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST jući. Ponekad bi oblak prekrio Mjesec, ali Zvonimir ni u mraku nije mogao pro- mašiti smjer jer je ovdje sve predobro poznavao. Je li ipak mogao zalutati? Poslije nekog vremena učinilo mu se da predugo hoda, a i umorio se. Obično bi već za to vrijeme obišao otočić, ali sad mu se staza učinila mnogo dužom. Onda se s nevjericom zagledao pred sebe, a kako nije pazio kamo ide, nogom je tako udario u poveći kamen da je zateturao i gotovo se srušio potrbuške. Učinilo mu se da tridesetak metara ispred sebe, na stijeni pokraj mora, ispod staze, vidi žensku pojavu. Stajala je okrenuta pučini, a u svjetlu mjesečine to nikako nije mogla biti varka. I nije bila! Oči ga nisu prevarile jer je ondje doista stajala visoka i vitka žena, s izraženim oblinama, a dugu, koliko je na mjesečini mogao vidjeti, svijetlu kosu mr- sio je povjetarac koji je naglo zapuhao. Polako se okrenula prema njemu, bez ikakva iznenađenja. Odjednom ga obuze besmisleni osjećaj da ga je očekivala. Sišla je sa stijene i pošla prema stazi. Na nekoliko metara od njega zastala je, promotrivši ga, a onda se nasmiješila. Kosa joj je doista bila svijetla i valovita, ljupko lice doimalo se vrlo mlado, a usta izvijena u smiješak bila su pomalo nepravilna, no to joj je davalo posebnu, vrlo prisnu draž. Oči su joj bile velike i tamne, čak su mu se učinile nekako odviše tamne, pa ga je prožeo osjećaj nelagode, ali mjesečevo je svjetlo moglo prevariti. Za cijeloga boravka ovdje nije vidio žensko biće, a poslije raskida s Jasminom nekoliko je mjeseci samovao, pa je unatoč nelagodnosti osjetio uzbuđenje jer je iznenada naišao na ženu koja ga je očito sa zanimanjem motrila. – Dobra večer – pozdravila je mekim, ugodnim, glasom, koji kao da je odjed- nom ublažio i smekšao okolni mrak. – Još jedan noćni šetač? Nisam se nadala da ću ovdje ikoga sresti. – Ni ja. Dobra večer – odgovorio je zbunjeno – Ovdje ljetujem... ljetovao sam... u turističkoj kućici za iznajmljivanje. – Neodređeno je pokazao rukom jer u ovom trenutku nije znao gdje je zapravo kućica. – Ali cijelo vrijeme bio sam sâm. – Rijetko kad nismo sami – prokomentirala je – iako je ponekad možda bolje da jesmo. Trgnuo se na te riječi, a ona ga je cijelo vrijeme motrila s neobičnim, ispitujućim izrazom, kao da ga odnekud poznaje, pa pokušava odrediti je li to doista on, a i njemu se učinilo da ju je već vidio, i to u trenucima kojih bi se svakako morao sjetiti, ali u glavi mu je bila praznina, iako bi nedvojbeno zapamtio to lijepo, nesvakidašnje lice. Nametnuo mu se neobičan osjećaj da je to bilo u snu, ali nikad nije pamtio snove, a vrlo rijetko je sanjao nešto zanimljivo. – Zovem se Zvonimir Traljak i, kao što sam rekao, ovdje sam nekoliko tjedana boravio kao turist, ali jučer nije došao brodić koji me trebao odvesti na kopno. Pi- tam se biste li mi mogli pomoći...