Nova Istra

38 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ zato što je Mjesec zašao za oblak i sve se smračilo. Gotovo je osjetio napad panike, koji mu nikako nije bio svojstven, no naljutio se zbog svoje bojažljivosti i nastojao se što bolje pribrati. Zaključio je kako će biti najbolje da se vrati u kućicu i dočeka jutro, pa će na danjemu svjetlu pretražiti otočić, a tada će nedvojbeno stići brod, koji će ga odvesti odavde. Počeo se penjati uz brežuljak u sredini otočića, u suprotnomu smjeru od onoga kojim je otišla sjena. Bio je to najkraći put do kućice jer kad bi pošao duž obale, nepotrebno bi kružio, a ovako će prijeći vrh otoka i uz padinu se spustiti na drugu stranu. Dok se penjao, učinilo mu se da je brežuljak mnogo viši nego prije, ali taj dojam pripisao je uzrujanosti, smetenosti i želji da se što prije nađe u sigurnosti, iza vrata. Ipak, kad je poslije naoko mnogo dužega penjanja stigao do vrha i pogledao dolje, protrnuo je. Mjesec je isplovio iza oblaka, pa se morska površina srebrnkasto lje- skala, ali ispod sebe vidio je samo pučinu te stijene i šljunak na obali. U toj pomalo nestvarnoj, prilično jakoj svjetlosti od kućice nije bilo ni traga, no svakako je morala biti ondje! S vrha je pogledao na sve strane jer se otuda prije uvijek širio pogled na cijeli otok, i mnogo dalje, sve do kružnoga morskoga obzora, ali sad više nije bilo tako jer otok kao da se uistinu neobjašnjivo povećao. S jedne strane Zvonimir je vidio obalu i more, koji su bili isti kao prije, ali s druge se sad protezao mračni, neproboj- ni šumski zid. Ali ne, dolje je naprosto morala biti kuća jer je ugledao i tri velike, poznate, prilično ravne stijene na kojima se često sunčao, a trebale bi biti udaljene samo desetak metara od ulaza u kućicu. Počeo se tako usplahireno spuštati niz padinu da se opasno sklizao, a jednom se spotaknuo i gotovo se strmoglavio dolje, na stijene. Morao je zatomiti paniku, od- baciti neopravdani strah i bezumnu pomisao, koja mu se nametala, da se dogodila jeziva, natprirodna promjena, koja je stubokom poremetila sam temelj i poredak poznatoga svijeta, a Zvonimirova se krhka stvarnost urušila. Sišavši do obale, sa sigurnošću je prepoznao stijene na koje bi se često izvalio, a tu su bile i prazne boce voćnoga soka te papirnati omoti keksa i slatkiša, koje je nemarno ostavio za sobom. Na jednome kamenu ugledao je i svoju zaboravljenu kemijsku olovku jer je ondje (pred kućom?) ujutro često nešto zapisivao. Vidio je i čistinu pod padinom na kojoj bi trebala stajati turistička kućica, jedina zgrada na otočiću, ali sad nije bilo ničega. Ne, nemoguće, to jamačno nije pravo mjesto! Mnoge su stijene slične, a boce, prazni omoti i olovka ništa ne dokazuju jer se tijekommjesec dana posvuda sunčao, ostavljao smeće i piskarao. Uostalom, mračno je, pa se dobro ne vidi. Pošao je dalje stazom koja je vodila oko otočića, povremeno se penjući i spušta-