Nova Istra

37 Mladen JURČIĆ SUVREMENA KNJIŽEVNOST prošlosti. U vrijeme dok je to još bilo moguće s ocem nije ostvario nikakvu bliskost, odviše zaokupljen mladićkim, tada žarkim pregnućima, koja je onda smatrao beskrajno značajnima, a sad su mu se činila smiješno nadobudnima, nevažnim i promaše- nim. Nije pamtio da je ikad uistinu prisno i ozbiljno porazgovarao s ocem; štoviše, osjećao je priličnu netrpeljivost prema tomu, kako je mislio, beznadno običnomu, slabomu i nezanimljivu čovjeku, koji nije mogao spoznati njegova uzvišena nasto- janja, pa mu je često prigovarao, savjetujući mu da se prihvati nečeg „stvarnijega“ i probitačnijega. Jednom kad je izdaleka vidio oca na klupi u gradskom parku, ubrzao je da ga ne primijeti taj starac (otac je Zvonimira dobio u prilično kasnoj dobi), kojega se pomalo sramio, a nadao se da ga otac uistinu nije vidio, nego je tromo dremuckao u toploj proljetnoj sunčevoj svjetlosti. Zvonimiru nije palo na pamet da mu priđe i sjedne uz nj, pa da s tim samotnim čovjekom neko vrijeme provede na klupi. Imao je mnogo važnijega posla (iako se više nije sjećao kamo je to zdušno žurio) nego da se zaustavi i pročavrlja s ocem, jer je to smatrao besmislenm i dosadnim. No, sad bi dao desnu ruku za samo jedno popodne blagotvornoga druženja. Odavno je uvidio da zapravo on ništa nije razumio, da je njegova tadašnja „duboka i posebna“ osjećajnost bila samo glupa, umišljena bešćutnost. Nije cijenio dragocjene veze dok je za njih još bilo vremena, primjerice, s ocem, a i poslije s Jasminom, koju je također neopravdano omalovažavao, pa se napokon osjetio neugodno usamljen, kao da je odbačen na rub svijeta. Razmišljajući tako, odjednom je do njega iz grma, dvadesetak metara nadesno, doprlo jako šuštanje, iako nije bilo vjetra. Okrenuvši se, krajičkom oka vidio je da je odatle strelovito izletjela tamna sjena i šmugnula u nešto udaljenije žbunje. Naglo je zastao, a utroba mu se zgrčila. Je li mu se u mraku samo pričinilo? Ali ne... Tre- nutak poslije šum se ponovio, sjena je nahrupila i iz toga žbunja, pohitavši dalje, prema skupini niskoga drveća, među kojim je nestala. Sad ju je jasnije vidio, bila je velika, bezoblična i nevjerojatno brza. Premda se činilo da leti, kretala se po tlu ili tik iznad, kao da bjesomučno klizi, ali to je bilo nemoguće. Nijednoga trenutka nije se podigla, pa nije mogla biti ptica, a tako velika ptica, nekoliko puta veća od najvećega orla ili supa, ne postoji u ovim krajevima. No, još je manje mogla biti životinja jer ih na otoku nije bilo. Kako bi ovdje, na malo većemu kamenu u moru, uopće mogla opstati tako velika i brza životinja? Prostor je bio premali, biće te veličine na njemu se ne bi održalo, a kako bi i došlo ovamo? Najbliže kopno bilo je predaleko, a ovdje nije bilo kopnene životinje koja bi tako dobro i daleko plivala. Osim toga, Zvonimir je u tri tjedna bezbroj puta prešao cijeli otočić i nikad nije naišao na veću životinju. Osjetio je još veću tjeskobu, nesigurnost i strah, pogotovo