Nova Istra

36 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Mladen JURČIĆ Dok je sad sjedio pokraj mora, nije ga, kao obično, obuzelo ushićenje pučinom koja se, obasjana mjesečinom, pružala u dubinu noći, nego je njime strujala izra- žena zebnja, pa i podmukli osjećaj straha, no ne bi mogao reći pred čime. Je li ga počela nagrizati nesigurnost zbog nedolaska broda i privremenoga gubitka veze sa „svijetom“? Inače nije bio sklon panici. Uvjeravao je sebe da nema razloga za uznemirenost, no u mraku na obali, pred beskrajnom, a sad i pomalo prijetećom pučinom u njemu je rastao neodređeni, ali vrlo neugodni strah pred nečim sudbo- nosnijim od zatajenja električnih uređaja. U posebno neugodnom trenutku obuzeo ga je nerazumni osjećaj da će se pred njim svakoga trenutka rastvoriti sama jezgra samoće i izgubljenosti, ali smjesta je otjerao tako glupe misli. Ipak, što će biti ako brod ne dođe, ni sutra, ni prekosutra. Je li sam na svijetu?, padne mu odjednom na um. Inače je vrijeme ovdje provodio neočekivano plodno. Čitao je, šetao, plivao, čak pisao, i to vrlo nadahnuto, pa je povjerovao da će konačno ponovno početi stvara- ti. No, idilični spokoj sve se više topio. Učinilo mu se da je u ovoj noći sve na oto- čiću, s kojim se inače tako prisno stopio, postalo nepoznato, zastrašujuće, a sad mu se neobičnim učinilo i to da je ovdje posve sam mogao provesti tri tjedna. Valići su nekako zloslutno zapljuskivali kamenje na obali, a taj umirujući zvuk, koji je još donedavno volio, sad ga je pomalo razdraživao, postao je odviše samotan, dalek i stran. Pomislio je da bi upravo taj osjećaj mogao iskoristiti za priču ili pjesmu, ali nije imao nikakve želje bilo što zapisati. Čak se razljutio na sebe zbog uobražene potrebe stalnoga piskaranja i zapisivanja? Kakve koristi od toga? Što može reći i kome? Doista vrijedne književnosti već gotovo nema, a čega nema bez toga se može, glasi poslovica. Uspješan, djelotvoran čovjek, pun života i poleta ne stvara složena umjetnička djela jer nema potrebe za surogatima, nestvarnim, zamjenskim doživ- ljavanjima, ni papirnatim opravdanjima promašena života. Takva djela potrebna su samo slabićima jer ih iz nas i stvaraju nezadovoljstvo i bitna životna nemoć. Ustao je i pošao obalom, ali spokojno ozračje više ga nije ushićivalo, ni uljuljki- valo u „pjesnički“ osjećaj. Nije mogao uroniti u mir i sigurnost vedre ljetne noći jer je praznina u njemu bila posve drukčija od ove izvanjske, iskonski moćne i tajan- stvene. Pošavši uskom stazom uz more, odjednom je zastao jer mu se učinilo da se po- kraj mora prema zvjezdanu nebu ocrtava klupa na kojoj netko sjedi. No, znao je da ondje nema klupe, a onda je njime prostrujalo zaprepaštenje i bol jer mu se učinilo da pokraj mora mirno sjedi prilika njegova oca koji je umro prije dva desetljeća. Međutim, trenutak poslije uvidio je da ga je u mraku prevario oblik povećega ka- mena, a otac mu je vjerojatno pao na um jer je Zvonimira često proganjala slika iz