Nova Istra

33 Aldo KLIMAN SUVREMENA KNJIŽEVNOST poluideje i nedovršene misli? Ili bijahu to tek udrobljene bizarne slike viđene unu- tarnjim očima ovih beznadno bezbrižnih spavača? Atelijer bijaše prezasićen omamljujućim morfejskim znakovljem i činilo se da je samo pitanje trenutka kada ćemo svi skupa početi vrtoglavo hiperventilirati i utonuti u duboku i nepovratnu nesvjesticu. Potražih malo zraka na majušnom, nakrivljenom, hipsofobičnom balkonu man- sarde iz koje kao da bijaše izvučen poput kakve ladice koja samo što nije ispala iz ležišta. I doista, tek što lagano stupih na uski ispust, iz krupnih se obojenih narova na vanjskoj strani kičaste ograde od kovana željeza naglo prosu nešto poput šake purpurnog zrnja i daleko u dubini sitno zazvecka na pločniku. Ne znam je li to što se dogodilo bio nekakav znak, ali tamo dolje prizor odjed- nom postade nevjerojatan. Iz svih haustora, polako i bešumno, prozračni poput plavičastih meduza koje lebde prorijeđenim zrakom, počeše izlaziti uzburkani sno- vi, polusnovi i nesanice, strahovi i noćne more i slijevahu se u začarano nadrealno mnoštvo na bulevaru. U polutami visokih dijelova fasada, nad mračnim krošnjama drvoreda, obezglavljene sumnje, strepnje i boli, ovješene o mramorne prozorske klupčice, balkonske ograde i nadstrešnice, strpljivo čekahu svoj red za silazak pred strmoglavim vertikalama olukâ i gromobranâ. Mnoge se, pak, primisli i naglo iza sna trgnute nade, opijene dalekim ponoćnim dozivanjima zvonâ i nejasno zagleda- ne u obrnutu perspektivu ponora, poput slobodnih penjača koji idu u suprotnom smjeru, odvažno, naglavačke spuštahu utorima iskosa osjenčenih pročelja zgrada. Samo se sanje, krajnje bezrazložno i posve beznadno, poput sumanutih paraglajde- ra zalijetavahu s ravnih krovova u dubinu noći nad obamrlim gradom. Bešumni vrvolj nesanicâ valjao se orijaškom maketom pločnikâ i bulevarâ, po- nirao u tamna usta pothodnika i iz njih kuljao iz raznih smjerova. Nepodešeni za takve iluminacije ludila, semafori se neobuzdano poigravahu plazmatično-prizma- tičnim strukturama te onostrane brojgelovske svjetine koja se u svim smjerovima mimoilazila i prožimala bez ikakva gurkanja i sudaranja. Vjerojatno su negdje u daljini, tamo na rubovima parka i ribnjaka, neobuzdani ponoćni automobili čak i nasmrt gazili te usporene snove-mjesečare i sanjive nesa- nice što su, u zao čas, poput šumskih ježeva neoprezno prelazili cestu na krivome mjestu, ali vidio sam, i to posve jasno, kako na obližnjem raskrižju, plaho iskora- čujući iz polutame, snovi prilaze vozilima što su zastajala kraj njih i odmjerenim slow-motion gestama pokazuju vozačima u kojem smjeru trebaju ići. Možda to bijaše tek trenutak nekakva drukčijeg ukazanja, ali me svetost tog bes- tjelesnog hodočašća obuze naglo i svom snagom, a možda i samo zato što ondje, iza sebe, u atelijeru, odjednom začuh neobično snažan lepet poput lepeta stotinu krila. „Otkud sad šišmiši?“ – pomislih i utrčah u introvertni polumrak mansarde. Slikari