Nova Istra

34 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Aldo KLIMAN i djevojke još uvijek spavahu posvuda poput pijanih adolescenata na tulumu. Boce i čaše bijahu isprevrtane, prolivena aromatična vina razlijevahu se po podu poput kakva ljupkog akvarela... A nebom raskomadana stropa letjeli su na sve strane go- lemi šišmiši-slike. Atelijer zapravo bijaše duboka špilja prepuna tih divnih šarenih letača što se podizahu sa štafelajâ i zidova i razletavahu maštu u široka nestašna jata. Kružili su uza sam strop i spuštali se naglo do glava slikarâ-spavačâ, zapleću- ći svoje pandže u njihove rasute kose, otimljući još poneki zaboravljeni detalj, još poneki nanos kista za slikovite plohe svojih krila, koja onako u letu, puna zraka, dobijahu gotovo apsidalnu dubinu. Slijepi bizantski ratnici konačno bijahu na svo- jim mjestima, na freskama letećih manastirskih kupolâ što se uzdizahu i spuštahu, dolažahu iz snova i sanjivo, kao animacijski nedorađenim, isprekidanim pokretima zamahivahu svojim fluorescentnim mačevima, odižući moćne oslikane štitove do visine izduženih, bradatih lica, do blještavih kaciga obrubljenih draguljima. Šišmiši-slike letjele su sve niže i ravnomjernije, postupno se u valovima kruž- no koncentrirajući oko moje glave. Bio sam jedina živa vertikala, jedini parametar izvan sna za njihova čudna morfejska dozivanja, jedini tko se pred naletima njiho- vih oslikanih krila prestrašeno trzao s mračnom jezom u zatiljku. Bilo ih je sve više i više. Iz svih ladica i crtaćih blokova izlijetali su mali šišmiši-listovi sa skicama i zapisima, pa šišmiši-gvaševi, šišmiši-grafike i gravure, šišmiši-litografije i šišmiši- akvatinte, šišmiši-ekspertimenti, šišmiši-bijeli-kvadrati-na-crnom-kvadratu i šiš- miši-crni-kvadrati-na-bijelom-kvadratu... Podigoše se i mnogobrojna platna koja tek bijahu pripremljena za slikanje: širokih bijelih krila, lebdjeli su ti ljupki šišmiši- nevjeste nad atelijerom poput albatrosâ, gotovo nečujno, uza sam strop, uz rubove zidova i stvari. A onda, odjednom, kao poneseni nekom svojom tajanstvenom unutarnjom igrom, odlučnim zamasima krila šišmiši-slike poletješe prema balkonskim vratima. Premda ih bijaše prepun atelijer, u tamno nebo nad gradom izlijetavahu skladno i u razigranim valovima. Atelijer-špilja ispraznio se brzo i samo je još golema zig- zag paravan-slika s bizantskim ratinicima poput kakve arheopteriks-mame kratko oblijetala dubok, isisan i posve ošamućen prostor ne bi li pronašla još kojeg zaosta- log šišmišića-skicu; a zatim i ona ode. (Pula, 2002. – 2008.)