Nova Istra

32 SUVREMENA KNJIŽEVNOST Aldo KLIMAN zno. Ovijene oblakom dima, djevojke lagano plesahu utroje. „Ma, nema nade da to kritičari shvate“, reče domaćin nekako svisoka, prezrivo odmahujući rukom. Bijahu to zapravo njegove posljednje važne riječi jer se nakon toga uputi po još pića, ali začudo, ondje i ostade, kao da se izgubio negdje u dnu obamrla labirinta. Ne sjećam se jesam li ga dugo čekao pred tom bizarnom zig-zag paravan-sli- kom s bizantskim ratnicima, ali odjednom i mene kao da shrva kriza pospanosti. Zapravo, možda sam već i spavao, onako na nogama, proširenih zjenica, s bolom u očima zagledan u već pomalo ošamućeni ambijent koji se postupno uspavljivao. Ne bih rekao da sam se uopće pomaknuo, ali sve mi se vrijeme činilo da hodam po polumračnom atelijeru i gasim nekakve okrugle svijeće što su još lagano svjetlucale na dnu svojih voštanih tijela. Razveden u svim smjerovima i na način koji mu je davao neki posve nestvaran smisao, atelijer kao da se odjednom svom snagom zavrtložio oko nas, zapravo, oko sebe samoga, naglo se izdužujući u duboku, šarenu, ljevkastu trubu koja je, poput kakve neobuzdane pijavice, energično usisavala cijelu tu atmosferu, pomahnitali prostor i predmete, u prizmatične čestice drobila zakrivljenu, treptavu svjetlost, žedno ispijala uljane boje iz umrljanih slikarskih tuba i kutija, lizala sasušene palete i kistove, grizla krede i pastele neopisivih tonova i nijansi, i onda sve to u nezasitnu zanosu, polokovski izdašno u pastuoznim nanosima, prskala po zaobljenim stijen- kama, pripremljenima da a fresco upiju taj jedinstveni erogenetski košmar. Ali sve se to odvijalo u nekoj četvrtoj, neodredivoj dimenziji koja je poput one duple ekspozicije s duhovima koji napuštaju tijela umrlih u starim filmovima pro- žimala egzaktni prostor atelijera i sve nas u njemu. Jer, dok se to zbivalo, dok se sve izobličavalo, talilo i razlijevalo u vrtoglavom centrifugalnom pokretu i razbacivanju na sve strane, ja sam mirno, u čistom crno-bijelom negativu finih obrisa i prijelaza, onako u dvostrukoj ekspoziciji, kao na računalnom zaslonu najviše razlučivosti, u trima dimenzijama posve jasno gledao cijeli uspavani atelijer, njegov puni, suptilno dorađeni arhitektonski crtež, orise skladno posloženih volumena prozračnih kva- dara prostorija, široke plohe zidova, njihove rubove i razigrane otvore, vrata, volte, stropove i podove u više razina, neujednačeni namještaj različitih stilova, naslonjače i stolove, vitke boce i čaše, čak i lelujavi dim cigareta i, dakako, majušne raskalašne makete pozaspalih slikara-hedonista. Sve je bilo tu. A svjetovi se ipak uopće ne doticahu. „Što je to iskočilo iz tih hibernirajućih glava?“ – pomislih, prolazeći atelijerom i sâm sav ispresijecan i izboden fluorescentnim hologramima složenih geometrijskih struktura i prošaran titrajućim odbljescima živih boja s tumbajućeg kaleidoskopa u kojem smo se nekamo zakotrljali. Jesu li se to otrgnule nadzoru njihove krhke