Nova Istra

31 Aldo KLIMAN, Pula ATELIJER Ne znam je li nekakav razbuđujući amaro koji nam donesoše trebao označiti kraj, ali odjednom se onako u skupini nađosmo na zavojitim stubama prema garaži, pa u nekolikim kolima koja se gotovo nijemo zaputiše blještavim, tek opranim buleva- rom. Tko bi se još sjetio jesmo li bili u Sofiji ili Solunu, ili možda čak u Istanbulu jer sanjivost pozna samo svoj zemljopis, ali krajnja destinacija bijaše nečiji polumra- čan, no posve ugodan slikarski atelijer. Mala domaćica Eli iznosila je čaše različitih oblika i podrijetla, neke čak s grbovima otmjenih hotela, i one začas bijahu pune aromatična pjenušca. Bademi, slatki sezam i indijski oraščići... Brbljanje. Bilo je ondje nekoliko slikara i svi rado zaviriše u najprostraniji dio atelijera u kojemu posvuda bijahu gotovo nemarno odložena brojna platna, štafelaji i palete s bojama intenzivna mirisa. Tamo negdje, iza krivudavih, izlomljenih prolaza, u du- bini atelijera odakle nas je ovamo odvukla znatiželja, Eli i još neke djevojke zapališe drvca od sandalovine i do daske odvrnuše Equinoxe . Odjednom sve crveno postade crvenije, sve žuto žuće, sve zeleno zelenije, sve fluorescentno fluorescentnije. Domaćin se raspričao o svojim slijepim bizantskim ratnicima, temi koja ga je op- sjedala na nekakav njegov posve ludi šagalovsko-ešerovski način. Njegovi bizantski ratnici bijahu letači što se poput Escherovih crno-bijelih divljih gusaka prožimaju u letu. Sa zanosom je govorio o ljupkim zemljanim tonovima; i doista u osnovi bi- jaše ulovio onu prepoznatljivu patinu starih fresaka, memlu izblijedjelih bojâ koje se mijenjaju i postaju neodredljivijima i ljepšima. Ali križevi mačeva! Ah, križevi mačeva bijahu mu posve otkvačeni, psihodelični. Činilo se da lebdeći nad gradovi- ma i selima neprestano mašu na sve strane, da se, štoviše, otimaju iz ruku slijepih bizantskih ratnika i lebde po atelijeru, šarolikim neonskim tragovima bojeći gustu emulziju dima sandalovine, duhana i sparine. U dubini atelijera postajalo je tiše. Slikari, koji se postupno raspršiše ne čuvši do kraja priču o slijepim bizantskim ratnicima, bijahu već pozaspali po starim fotelja- ma, u čudnim pozama, baš poput svojih modela koje se upravo spremaju skicirati. Jedan od gostiju naglo ode, a onda se naglo vrati. Drugi je, pak, samo zurio u pra-