Nova Istra

250 FILOZOFIJA Žarko PAIĆ na brižljivim čitanjem Hölderlina i Nietzschea, a drugo postavka o nihilizmu kao drugome„prevrednovanju vrijednosti“. Ne smijemo zanemariti da se pojam nihiliz- ma danas ne može rabiti s istim patosom kao što su to činili mislioci u 19. stolje- ću. U slučaju suvremene arhitekture na mnoštvu se primjera može dokazati kako se taj duh potrošaštva i lakoće spajanja nespojivoga otjelovljuje u formi „novoga ornamenta“. Ali, to je samo jedna strana kovanice. Druga je, pak, u pribjegavanju „novome funkcionalizmu“. Otuda svjedočimo zanimljivim pokušajima ponovno- ga vrednovanja Le Corbusiera i Bauhausa , primjerice, u „okrovljavanju“ ( roofing ) i „omatanju“ ( wrapping ) građevina fraktalne geometrije u konceptualnu anti-sliku, kao u slučaju nekih izvedbi Franka Gehryja. Značenja su otuda postala kontekstu- alno određena. Prema tome, arhitektura zadobiva posve drukčije načine tumačenja shodno performativnosti i teatralnosti njezine komunikativne djelatnosti u medij- skome svijetu spektakla. 21 Što se time dešava? Ponajprije, „svijet“ koji je moderna arhitektura konstruirala u 20. stoljeću na temelju znanstveno-tehničke ideje linearnosti industrijske repro- dukcije (tvornica + planiranje gradova prema razdiobi forme i funkcije) preobra- žava se u ono što Guy Debord naziva „integriranim spektaklom“. U trećoj, završnoj formi vladavine slike kao ideologije predstavljanja kapitala nakon stadija koncentri- ranoga i raspršenoga spektakla gube se sve dotadašnje razlike u ekonomiji i politici. Posrijedi je sintetiziranje uma i tijela, prirode i kulture, robe i znaka.„Svijet“ postaje fikcijom i iluzijom zbilje kao jedine prave zbilje koja se uspostavlja na globalnoj razini, a ne više lokalno i regionalno. I doista, suvremeni arhitekti „komuniciraju“ iznimno lako u svakoj singularnoj situaciji, svakom tipologijskome okviru, svakom društvenome kontekstu od Dubaija do Bilbaoa, od Kyota do Helsinkija. Nije to nipošto dokazom da je svijet postao jednolikim prostorom nerazlikovnosti kultura i drevnih običaja gradnje. Posve suprotno, to je tek rezultat druge vrste univerzaliz- ma moderne bez njezine utopijske dimenzije linearnosti. Fraktalni gradovi onoliko su istovjetni u tvorbi urbanih prostora koliko je digitalna arhitektura kompozicijski raznolika. Uzmimo primjer japanskih velegradova. Jasno je, naime, da se arhitek- tura u drukčijem značenju od linearne beskonačnosti moderne, ali sa sličnim rješe- njima kao u teksturi Le Corbusiera i Mies van der Rohea, pronalazi utjelovljenom u radovima Toyo Ita, Kengo Kume i drugih svjetski poznatih arhitekata. Njihova je autentičnost upravo u spoju ikonoklazma šintoističke tradicije s postmodernim duhom „revivala“ slike kao konceptualnoga ornamenta. Isto vrijedi i za japanske modne dizajnere-dekonstrukcioniste Yamamota, Kawakubo i Myake 1980-ih. Ti- jelo se ne svodi na površine i matricu znakova bez značenja. Naprotiv, njegova je 21 Gevork Hartoonian, Crisis of the Object: The Architecture of the Teatralicity , str. 104-132.