Nova Istra

251 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA plastičnost u mogućnosti oslikotvorenja na isti način kao što građevine unutar glo- balnoga neoliberalnoga kapitalizma posjeduju„svoj“ potpis, prepoznatljivost izved- be, čak i unatoč tome što je ova vrsta singularnosti objekta moguća tek onda kada se slika reducira na elementarne geometrijske oblike, crte, obrise, fraktalnu zakriv- ljenost. Poput modnih dizajnera radikalnoga stila (McQueen, Galliano, Chalayan) tako se i suvremeni arhitekti nalaze na popisu slavnih osoba unoseći svoj „logo“ i „brand“ u estetiziranu globalnu proizvodnju-potrošnju. 22 To je značajka „integriranoga spektakla“: slika prethodi stvarnosti kao što koncept prethodi singularnome objektu . U slučaju mode i arhitekture radi se o estetiziranju živoga tijela kao objekta i objekta kao mreže odnosa u prostoru. Što ovdje znači „estetiziranje“? Ništa drugo negoli rasvjetovljenje svijeta s pomoću tehnički postav- ljene konstrukcije„umjetnih svjetova“. Što je prethodno bilo prepušteno spokojstvu sklada iz duha klasične mjere i kanona, gubi svoju postojanost. Sve se urbanizira i time estetizira jer je pretvoreno u objekt-sliku spremnu za uporabu ( readymade ). Ako prihvatimo postavku japanskog suvremenoga filozofa Kojina Karatanija o „arhitekturi kao metafori“ metafizičkoga mišljenja Zapada, tada je razvidno da su- vremena arhitektura prelazi iz estetskoga položaja djela u kontingentan događaj. 23 Time se sve mijenja. Čitav poredak značenja pogađa objekte bez vrhovnoga ozna- čitelja. Konkretno, građevine fraktalnih, globalnih, umreženih gradova postoje vir- tualno-aktualno kao slike događaja. One se redaju video-trakom u posvemašnjem autizmu svojega izgleda ne mareći više uopće za poredak stvarnosti. Još jednom se pokazuje zapanjujuća istovjetnost sa suvremenom modom. I ona gotovo kao da se 22 „Mnogi arhitekti njeguju svoj potpis ne samo preko predodžaba svoje arhitekture (slika arhi- tekture) nego također preko same izgrađene arhitekture (arhitekture kao slike). Učestalim ko- rištenjem određenih forma, boja i materijala, oni postižu arhitektonsku predodžbu prema kojoj ih je vrlo lako prepoznati: trbušaste forme obložene titanom (Frank Gehry), čunjevi blizanci i amorfne, valovite forme (Coop Himmelb(l)au), savršeni goli beton s geometrijskim uzorkom svornjaka preuzetih iz konstrukcija betonske oplate (Tadao Ando), izražajno izobličeni formal- ni jezik (Zaha Hadid), eklekticizam ranog Le Corbusiera pokriven mrežom oplata (Richard Meier), ravne površine bojanih uzoraka načinjenih od različitih nijansi svijetlocrvene (Sauerbru- ch Hutton) itd. [...] Sve više i više, kako se čini, pozornost na sebe u ovom globalnom natjecanju uspijevaju privući samo arhitekti koji su na ovaj način od svojega imena učinili zaštitni znak. Prepoznatljivost im jamči neprekidno ponavljanje jedne te iste formalne koncepcije. Ta prepo- znatljivost je, pak, bitan uvjet za nastanak logoa i upravo je to karakteristika koja arhitekta-zvi- jezdu čini tako dragocjenim svjetskim investitorima – zahvaljujući logo-efektu, građevine što su ih dizajnirali arhitekti-zvijezde investitori mogu koristiti kao svoj vlastiti zaštitni znak.“ – Ilka i Andreas Ruby,„Suvremena arhitektura i povratak slike“, Europski glasnik , br. 14/2009., str. 660. S engleskoga preveo: Mijo Pavić. 23 Kojin Karatani, Architecture as Metaphor: Language, Number, Money , Masachusetts Institute of Technology, Boston, 1995., str. 10.