Nova Istra

249 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA To, naravno, ne znači da je dodir moguć na isti način danas kao i u osvit civilizacije. Promjena je uvjetovana razvitkom pisma i nužnosti posredovanja između udalje- nih svjetova. Utoliko je svaki povratak iskonskome dodiru bez objekta unaprijed nemoguć u svijetu vladavine aparata i dispozitiva koji čine sklop tehnosfere . Sve je to samorazumljivo. Povijest koja u zapadnjačkome krugu mišljenja ima karakter „na- pretka“ i “razvitka“ istodobno predstavlja propast simboličke funkcije arhitekture svetoga. Uzdizanje znakovne funkcije arhitekture svjetovnoga na prijestolje moći nužno se događa s vladavinom slike. Taj proces nadomještanja nije nikakva iznim- ka. Isto vrijedi i za sva druga područja života u suvremenom svijetu od društva, politike, kulture, umjetnosti. Mi više ne dodirujemo objekte. Ne slušamo njihovu svečanu tišinu; ne ćutimo drevne teške mirise, niti se, pak, utječemo okusu stvari kao posljednjem sucu tajanstvene metafizike zemlje. Viđenje i promatranje arhi- tekture postaje zahtjevom vremena. Okret k oku iziskuje pritom promjenu doživ- ljaja svijeta u cjelini. Nije to posve drukčija spoznajno-estetska situacija od one koju pronalazimo u odnosu sudionika vizualnih komunikacija prema izvoru događaja. Pogledajmo i zašto. Buđenje promatrača iz vjekovne narkoze prvi je najavio Nietzs- che. Učinio je to kritikom Kantova pojma ljepote kao svrhovitosti bez svrhe. Po- buna promatrača, dakle, prethodi promijenjenome statusu estetskoga objekta. Još i danas tome je izazov za promišljanje Duchampova slika/estetski objekt ironijski nazvana Fontana ili pisoar iz 1917. godine. Pallasmaa stoga s pravom upozorava da je takva situacija ishod novovjekovnoga postavljanja čovjeka subjektom konstruk- cije „nove prirode“ ili onoga što Heidegger naziva dobom slike svijeta . „Narcističko oko promatra arhitekturu samo kao sredstvo vlastitog iz- ražavanja, kao intelektualno-artističku igru odvojenu od bitnih duhov- nih i društvenih veza, a nihilističko oko namjerno povećava duhovnu odvojenost i otuđenost. Umjesto da potiče čovjekovo cjelovito iskustvo svijeta, nihilistička arhitektura odvaja i izolira tijelo, te umjesto da po- kuša ponovno uspostaviti kulturni poredak, ona onemogućuje čitanje kolektivnih značenja. Svijet postaje hedonističko, ali besmisleno vizu- alno putovanje.“ 20 A što, međutim, ako slika koja određuje bit suvremene arhitekture više nema svoj svijet? Možemo li onda na tako elegantno kritički način govoriti o „besmisle- nom vizualnome putovanju“? Čini se da su analize arhitekture u doba vladavine slike kao digitalnoga ili informacijskoga kôda mnogo plodotvornije onda kada se klone – nihilizma . Jedno je Heideggerova produbljena kritika metafizike izvede- 20 Juhani Pallasmaa, isto, str. 623.