Nova Istra

247 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA Platon stoga čak na jednommjestu logos izjednačava s misaonom slikom. Podrijetlo konceptualnosti kao vodeće forme suvremene umjetnosti moguće je otuda potra- žiti u sâmome iskonu zapadnjačke metafizike. Sinoptička evanđelja u kojima se iskazuje neposredno iskustvo življenja, smrti i uskrsnuća Isusa Krista zasnovana su na slici, a ne na jeziku. Imajući to u vidu – zar nam jezik nije već uvijek zatočen u carstvu osjetila vida? – možemo razabrati kako se događaj ljudske povijesti kao „napretka“ i „razvitka“ od mita, religije, umjetnosti, filozofije i znanosti kreće neza- drživo prema apsolutnoj vizualizaciji. 16 Ona sjedinjuje epistemičko i ontologičko polje iskustva slike. Naposljetku, to je uvjet mogućnosti nastanka tehnosfere . Kako bi onda i moglo biti drukčije u suvremenoj arhitekturi, urbanizmu i dizajnu nego- li istovjetno onome što je već zamašnjakom razvitka u tehno-znanostima. Juhani Pallasmaa o tome kaže: „Vizualna paradigma također prevladava u osmišljavanju gradova, i to od idealiziranih planova iz doba renesanse do funkcionalističkih načela stvaranja gradskih zona i planova kao odraza ‘higijene optičkoga’. Pose- bice je suvremeni grad sve više grad oka, odvojen od tijela brzinommoto- riziranog kretanja ili sveobuhvatnim pogledom iz zrakoplova. […] Sklo- nost vizualnom nikada nije bila očitija u umjetnosti arhitekture nego u posljednjih trideset godina, jer je dominirala vrsta arhitekture koja teži postići napadnu i dojmljivu sliku. Umjesto da omogući egzistencijalno utemeljeno iskustvo plastičnosti i prostornosti, arhitektura je preuzela psihologiju promidžbe i brzog nagovora; građevine su postale vizualni proizvodi odvojeni od egzistencijalne dubine i iskrenosti.“ 17 Nije uopće sporno što se arhitektura kao i druge vizualne umjetnosti na kraju 20. stoljeća prilagodila trendovima mobilnoga svijeta visoke tehnologije. Njezina je burna povijest od razdoblja avangardnih pokreta u Europi prve polovine 20. stoljeća i neoavangarde u Americi 1950/1960-ih godina ustrajno svjedočila put prema „tehnologijskoj objavi“. Slika i vizualni objekti kao singularne građevine me- đusobno su uvjetovani. Ako sliku, dakako, više ne shvaćamo„pasivno“ tek odrazom Božjega lica na platnu, kopijom ljudske anatomije, reprodukcijom tehnički nastale tvorevine poput Duchampova estetskoga objekta ( readymades ). Umjesto toga na- glasak je premješten na „aktivno“ proizvođenje spoznaje. Mentalne slike sve više su prisutne u komunikaciji. Nisu to tek slike u službi neuroznanosti i složenih matrica refleksivnoga mišljenja. Njihova se autonomnost mjeri znakom nesvodljiva 16 Vidi o tome: Dieter Mersch,„ Con-stellare. Reflexive Epistemik der Künste“, u: Epistemologien des Ästhetischen , Diaphanes, Zürich-Berlin, 2015., str. 131-186. 17 Juhani Pallasmaa, isto, str. 627.