Nova Istra

245 Žarko PAIĆ FILOZOFIJA Arhitektonski znak te apsolutne redukcije bilo je izvođenje planova i konstrukcija novih gradova iz duha linearnosti. Ne može se zaboraviti pritom da se preobrazba ideje slike pojavljuje tijekom čitava 20. stoljeća. Podjednako se zbiva u filozofiji i u plastičnim ili prostornim umjetnostima. Preuzetno je, ipak, ovdje govoriti o pro- mjenama paradigmi. Zato je bolje rabiti izraz promjene koncepta. Pritom mislim na pojam i ideju slike u njezinome odnosu spram promjene pojma i ideje svijeta. Od slike kao znaka do slike kao događaja protječe uzbudljiva povijest obrata u mišljenju filozofije i umjetnosti. Naposljetku, konceptualna i postkonceptualna umjetnost „danas“ prilaze pojmu slike-kao-objekta na posve drukčiji način. A to u načelu znači da polaze sa stajališta izvan dvojnosti subjekta i objekta, uma i tije- la, prikazivanja ( mimesis ) i predstavljanja ( representatio ). Tome još valja pridodati da su 1994. godine otpočele s intenzivnim promišljanjima dvije temeljne škole/ orijentacije slikovnoga obrata ( iconic turn ): (1) vizualni studiji ( visual studies ) i (2) znanost o slici ( Bildwissenschaft ). 12 U mnogim značajnim studijama i raspravama o postmodernoj arhitekturi od 1960-1990-ih godina, poput primjerice Charlesa Jencksa i Roberta Venturija, Fred- ricka Jamesona i Heinricha Klotza, zaokret k slici označava usmjerenost analizi koja više nije toliko vezana uz forme i strukturu jezika. Ali se još uvijek prisutnost glavnoga označitelja čitave zapadnjačke metafizike pokazuje nerazorivim. Zašto je tome tako? Odgovor se čini samorazumljivim. Arhitekturom označavamo još od razdoblja prosvjetiteljstva i neoklasicizma ono što je strogo vezano uz metodu i eksperiment moderne znanosti. Ona se korijeni u ideji uma kao temelja spoznaje svijeta. Time pripada u područje vrhunskih tehničkih vještina. Tehnikom se, pak, ne obuhvaća puki sklop objekata, nego ponajprije okvir u kojem se spajaju znanja i izvedba u praktičnome smislu onoga što funkcionira u svim promjenama bitka. Zbog toga se u pravilu govori o jezicima arhitekture. Oni su univerzalno prenosivi u nasljeđe novih naraštaja. Za razliku od jezika, slike su povijesno bile svagda osuđene na ples ponad ruševina. Ukazivale su neizravno na nepostojanost i iluziju stvarnosti. Rijedak je, pak, slučaj da se u kritičkoj teoriji moderne/postmoderne i suvremene arhitekture otvori put analize koji na tragovima filozofa poput Heideggera, Wit- tgensteina, Derride i Deleuzea promišlja razloge „povratka slike“ u njezin način po- kazivanja stvari glede odnosa između prostora i „oprostorenja“ ( spatializing ). Među novijim pokušajima razumijevanja arhitekture polazeći od obrata spram dodira i 12 Vidi o tome: Christa Maar i Hubert Burda (ur.), ICONIC TURN: Die Neue Macht der Bilder , DuMont, Köln, 2005. 3. izd.; W.J.T. Mitchell, Picture Theory , Chicago University Press, Chica- go, 1994.; Gottfried Boehm (ur.), Was ist ein Bild? , W.Fink, München, 1994.; Žarko Paić, Slika bez svijeta: Ikonoklazam suvremene umjetnosti , Litteris, Zagreb, 2006.