Nova Istra

233 Jelena LUŽINA OGLEDI I ZAPISCI nom korabljom. A znalo se, dakako, da će bordižati posvećeno i s punom odgovor- nošću. I da će biti uspješan čak i tamo gdje nitko drugi ne bi mogao biti. Kad se napokon suglasio, sam Bog će znati zašto, pa predložio program kojemu je temeljna odrednica bila stalno preplitanje zavičajnog, nacionalnog i svjetskog, nitko se valjda i nije iznenadio nad činjenicom što je sve to uistinu umio i ostvariti, nejunačkom vremenu upsrkos. Dobri, taktični, antologijski strpljivi Gašo koji se uvijek nesebično razdavao. Zvjezdano nebo nad nama i moralni zakoni u nama – tako Krleža (u Areteju) ironizira čuvenu Kantovu paradigmu za koju smo, dok smo još bili mladi i naivni, uistinu vjerovali kako bi morala biti ispisivana na zastavama. Ili, recimo, na onoj imaginarnoj osi oko koje se vrti ova naša lopta. „ Robovi, zemlja je zvijezda i mi se loptamo njome “ – šansonizirao je Ibrica Jusić u legendarnoj Parovoj inscenaciji Kr- ležina Kristofora Kolumba . U Dubrovniku, na galiji koja je tijekom izvedbi plovila oko otoka Lokruma, e da bi na koncu, tren prije negoli će ugledati novo kopno, takozvana „kompaktna većina“ njezine pobunjene posade na jarbol razapela svoga Admirala. U kolovozu 1972. I potom još godinama. Gašo se, tijekom riječke intendanture, svoga „admiralskog kursa“ držao četiri i pol uspješne godine. A onda se dogodio klasični melodramski preokret: nakon što je posve stabilizirao situaciju i nakon što (napokon) više nije gorjelo pod nogama, lokalne su političke konstelacije intendantu dr. Gašparoviću natuknule kako bi tre- bao razmisliti o ostavci. „ Na jarbolu lađe su opet pribili admirala... “ – veli mlađahni Krleža pri koncu one velike pjesme Veliki petak 1919. Koja se, znamo, otvara ukleto proročkim stihom„ O, Veliko Bezglavo Nešto, prokleto ime tvoje u sve vijeke vjekova “... Pamtim kako sam pitala Gašu jesu li, dok su ga tjerali, njegovi politički lokal- ci bili grubi onoliko koliko su oni zagrebačko-hrvatsko-ugarski politintriganti iz 1898. godine bili (grubi?) prema intendantu dr. Stjepanu pl. Miletiću, kad su ga iz zgrade današnjega Hrvatskog narodnog kazališta ne samo najurili, već i bogato nakitili svakojakim objedama. A on ju je, upravo tu zgradu, osobno gradio i izgra- dio te u nju uložio čak i gomilu vlastitoga/obiteljskog novca. Gašo se smješkao, od- mahivao rukom, o svemu govorio bez i najmanje gorčine, tvrdio kako je to zapravo nevažno, uvjeravao me kako im je ne samo oprostio već i zaboravio. Znala sam da jest i to mi je, zapravo, bilo najmučnije u cijeloj priči. Poslije iznimno uspješne intendature, Gašo se naprosto vratio na svoj matični fakultet, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, gdje je, između 1981. i 2010. go- dine, s manjim prekidima, prošavši (najpropisnije) kroza sve stupnjeve nastavnih zvanja, ostvario zavidnu pedagošku karijeru. I predavao niz važnih predmeta: te- oriju književnosti, stilistiku, scenske umjetnosti, teatrologiju... A predavao je i na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Čak je i cijele dvije godine proveo na Odjelu za