Nova Istra

232 OGLEDI I ZAPISCI Jelena LUŽINA odlučio je odseliti u Zagreb te se „upraznilo“ radno mjesto koje je tadašnji direktor Hrvatske drame Marijan Lovrić s oduševljenjem ponudio najidealnijem mogućem kandidatu. Teatrologu Darku Gašparoviću, razumije se! Te je Gašo, ožujka iste godine, postao dramaturgom respektivnog kazališta koje, pod jednim krovom i na samo jednoj sceni, okuplja četiristotinjak ljudi organiziranih u čak četiri ansambla: Hrvatsku dramu, Talijansku dramu, Operu i Balet. Naravno da se „podrazumije- valo“ kako će novoprimljeni dramaturg biti na dispoziciji i njima. Svima. Trajno. Čak i poslije, nakon što je službeno promaknut u umjetničkoga ravnatelja Hr- vatske drame (mislim da se to zbilo 1981.), Gašo je – onakav kompetentan, dobro- dušan i radišan – nastavio „podrazumijevati“ kako bi i dalje svima trebao biti pri ruci, u svako vrijeme i pri svakoj nedoumici. Riječko se kazalište, danas, s pravom diči službenim nazivom HNK Ivana pl. Zajca . Ali ne smijem niti želim preskočiti važan podatak: da se za ovaj častan i, naizgled, pomalo začudan naziv izborio upravo dr. Darko Gašparović. U vrijeme dok mu je bio intendantom. Ne smije se, dakako, preskočiti ni važnu činjenicu kako je svoju ukletu, osjetljivu i nadasve složenu intendantsku dužnost teatrolog dr. Darko Gašparović u Rijeci obnašao dulje od četiri godine – od svibnja 1994. do prosinca 1998. godine – te ostao upamćen kao jedan od najuspješnijih intendanata u svekolikoj riječkoj kazališnoj povijesti. A bila su to gadna ratna vremena, stresna i siromašna. U svakom pogledu. Ne znam kako se i zašto dogodilo da ga, post factum – naime, desetak godina kasnije – zapitkujem o njegovim intendantskim riječkim iskustvima. Valjda zato jer se pogodilo da oboje sudjelujemo u radu nekog ranojesenskog znanstvenoga skupa u Ohridu. Sjećam se kako smo sjedili na terasi tamošnjega kongresnog cen- tra, uz sam rubu mirnoga jezera, dok je sunce zalazilo za visoke planine. Nedosta- jali su samo labudovi ili, eventualno, diskretni off-akcent čuvene pas de deux teme s početka drugoga „bijelolabudastog“ čina još glasovitijeg baleta, pa da idila bude potpuna.Valjda se razgovor o njegovoj davnašnjoj i neizbježno burnoj intendanturi – naime, o njegovu četvorogodišnjem kolumbovskom bordižanja između svakoja- kih kazališnih i parakazališnih Scili i Haribdi, ne samo riječkih... – nametnuo baš tada, paradoksalno i kontrastno, kao kad sa studentima uvježbavamo dramaturške etide pa ih potičemo na najneočekivanije kombinacije zapleta i raspleta. Tog mi je ohridskoga predvečerja Gašo ispričao sve što sam o njegovoj riječkoj intendanturi uglavnom znala ili barem pretpostavljala: kako mu ona nikad nije bila u planu, kako u njoj nikada nije gledao ništa zanimljivo ili prestižno, kako ju je prihvatio jer nije bilo drugoga izbora. Jer se naprosto „podrazumijevalo“ kako bi u zadanim okolnostima, nepovoljnima da nepovoljnije nisu mogle biti, upravo on (i samo on!) mogao uspješno bordižati golemom i tradicionalno nestabilnom kazališ-