Nova Istra

231 Jelena LUŽINA OGLEDI I ZAPISCI nut u glavnoga i odgovornoga urednika „Prologa“. A bio je istom dvadesetpetogo- dišnjak, apsolvent komparativne književnosti i francuskoga jezika. Pola stoljeća ranije, godine 1919., kad je krenuo uređivati „Plamen“, svoj prvi časopis, Miroslavu Krleži bilo je približno toliko godina; ustvari, imao je tek godinu više! Poslije je Gašo uređivao još nekoliko časopisa. Ma kojih nekoliko! Uređivao je niz uglednih i najuglednijih književnih časopisa: Prolog (Zagreb) , Bridge/Most (Zagreb) , Dometi (Rijeka) , Prolog/teorija/tekstovi (Zagreb) , Književna Rijeka (Ri- jeka) ... U njima je, desetljećima, besprimjernom strpljivošću provjeravao, uređivao i dotjerivao tuđe tekstove. Što znači da je, kako to već biva pri svakom časnom ured- nikovanju, zapravo svesrdno i požrtvovno radio za druge. Pa se još i veselio tome, najiskrenije. Bio je Gašo čovjek frapantne radišnosti, biblijske strpljivosti, mitske erudicije. Bio je, povrh svega, još i „čovjek od spokojstva“, osoba gotovo nepojmljiva unutarnjeg mira, taktičan od rođenja, neizlječivo iskren, kronično odan, posve če- dan, nesalomljiv u vjeri – vjeri u svakom smislu. Među svima nama koji smo teatrologiju odabrali za svoj „životni poziv“, Gašo je zasigurno bio jedini koji je strpljivo i ustrajno čitao sve što smo pisali „mi/ostali“. Jedini je uvijek imao vremena za sve, pa i za svakoga od nas. Čak je i (jedini) pisao o svima nama. „Ma to se podrazumijeva“, rekao bi svaki put kad bismo ga zamolili za recenziju, prikaz knjige, predgovor... Posljednja dva teksta koja je dospio napisati bile su recenzije dviju teatroloških knjiga: monografije posvećene Miljenku Vikiću, legendarnome hrvatskom plesaču svjetske karijere, te moje knjige o Mariji Crno- bori. * * * U Rijeku je stigao 1974. godine, definitivno i neopozivo, puna srca. Jer su se sve kockice, još jedanput, uspjele sretno poslagati. Naizgled same od sebe. Prethodne se godine oženio Fiumankom Loredanom (koju je u mladosti zvao svojom Kitty) cjeloživotnom svojom ljubavlju i doslovno savršenom suputnicom kojoj će trideset godina kasnije (2005.) posvetiti Kamova , jednu od najvažnijih svojih knjiga. Stiloindikativna posveta koju je upisao na sam početak knjige ( LO- REDANAE UXORI) očekivano je decentna, ali i maksimalno redundantna iliti „sveznačenjska“ – njome je Gašo (u samo dvije riječi!) zapravo izrekao sve o njima dvoma i o posvemašnjoj iznimnosti njihova zajedništva. Nadam se da će mi Lori oprostiti zbog ove sitne indiskrecije. Godine 1974. u Rijeci im rodila se kći Tajana. Devet godina potom, 1983., do- bili su i sina Frana. Čvrsta obiteljska utvrda, koju im je Lori najprije savršeno orga- nizirala, a potom još i branila poput vestalke, svima im je bila ne samo sigurna luka već i prostor bezuvjetnog mira, ljubavi i slobode. Naime, dom. Godine 1974. Nedjeljko Fabrio, dugogodišnji dramaturg Riječkoga kazališta,