Nova Istra

230 OGLEDI I ZAPISCI Jelena LUŽINA * * * Gašo je, ustvari, bio prirodni predvodnik/ leader generacije hrvatskih teatrologa koja se u minskome polju ove hibridne i pomalo egzotične (suspektne?) znanosti našla sredinom sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Moje generacije. Tek sad razumijem kako je on ustvari bio naš samozatajni dominus gregis . Naš simbolički nestor, neizrecivo decentan i apsolutno nenametljiv, iako najiskusniji, najtemeljitiji i – posve nedvojbeno – najkompetentniji od sviju nas. Ostalih. Naime, Gašo je jedini teatrolog našega naraštaja koji je doslovno rastao i izra- stao„ušuškan“ u takozvani kazališni fenomen i sve njegove pojavne oblike . Primarne i sekundarne, rekli bi teatrolozi. Jer, zaboga, njegov je otac bio Stanko Gašparović (1917. – 1989.), cijenjeni operni redatelj, u mladosti i kazališni kritičar, pjesnik, prevoditelj... Koji je, povrh svega, još i godinama rukovodio opernim arhivom za- grebačkog Hrvatskoga narodnog kazališta. Pod izravnom „paskom“ njegova ute- meljitelja i vječno budnog mu čuvara Slavka Batušića. Gašo se, dakle, rodio i formatirao u kontekstu unutar kojega je promišljanje ka- zališta bilo svakodnevna i normalna činjenica. Dio svakodnevnih kućnih rituala. Njegove obiteljske „priče iz davnine“, narativi koji su ga spontano i neosjetno uvo- dili u svijet mašte i umjetnost, bila su libreta „Aide“, „Čarobne frule“, „Trubadura“, „Traviate“, „Era s onoga svijeta“... Za razliku od nas (ostalih), Gašo je rastao kao kazališno povlaštena osoba: zarana je u taj svijet gledao i s one „druge strane“ ima- ginarnog četvrtoga zida, rano je naučio kako se navija komplicirani mehanizam njegova velikog sata i zašto taj mehanizam može i umije tik-takati baš onako kako to čujemo i vidimo iz gledališta. Bio je Gašo, u neku ruku, prirodno predodređen za ovu našu teatrološku meš- triju u kojoj je, uostalom, službeno započeo šegrtovati još u najranijim studentskim godinama (1965.), kad je sustavno krenuo pisati i objavljivati prve kazališne kritike. Četiri godine kasnije (1969.) te su ga lucidne i nadasve precizne kritike promaknu- le u glavnoga i odgovornoga urednika danas legendarnoga hrvatskog kazališnog časopisa Prolog , kojega je prvi broj izišao u travnju 1968. godine. Dakako, bio je on i jedan od šestorice „Prologovih“ pokretača („povijesnih utemeljitelja“), euforič- nih i odgovarajuće bučnih mladaca koji su, uostalom, svoje namjere artikulirali u uvodnome tekstu prvoga broja ovoga prijelomnog kazališnog časopisa (v. „Prolog“, br. 1, god. I/1968., str. 3-5). Taj njihov kolektivni manifest, ispisan pod rezolutnim naslovom „Zašto istupamo“, „nastao je kroz razgovore i zajednička promišljanja uredništva koje su činili mahom dvadesetogodišnjaci: glavni urednik Ante Rumora te Drago Kekanović, MiroMeđimorec,Vlado Roksandić, Slobodan Šnajder i pisac ovih redaka“ (Gašparović, 2012:347). Kockice su se, potom, poslagale tako da je naredne 1969. godine Gašo promak-