Nova Istra

229 Jelena LUŽINA OGLEDI I ZAPISCI ležina legenda naslovljena njegovim imenom: „Sve je to laž, narode, svi ti tvoji viceadmirali, tvoji novi konti- nenti i tvoja kompaktna većina...“ Gašina Dramatica krležiana bila je, doslovno, prva „kompaktna“ tea- trološka studija o Krležinoj drama- tici „kao takvoj“. I svi smo je, dakako, čitali bez daha. Više nego jedanput. Mnogima od nas ta je knjiga na- mah postala i zauvijek ostala prvom i najneupitnijom „referencom krle- žijanom“, izvorom bez kojega se o Krležinim dramama pisati ne može: uopće, nikad i nigdje. Već smo tada, 1976. godine (kad je objavljena prvi put), autoru pomalo „zavidjeli“ na vi- sokim profesionalnim standardima koje je uspostavio i na inovativnim interpretacijama/tumačenjima koji- ma je vidno unaprijedio hrvatsku krležijanu , ali i hrvatsku teatrologiju „kao takvu“. Mi, koji smo svoje ozbiljne teatrološke studije tek trebali osmisliti i ispisati, bili smo i dobrahno uplašeni razinom njegova diskursa, njegovih iznimnih kompetencija, nje- gova „drukčijeg“ promišljanja struke. Pisati izravno, učinkovito, jasno, precizno, pronicljivo, bez suvišnih digresija (uk- ljučujući i one citatološke), pisati bez„suviška pameti“ (Krleža) i bez kalambura bilo koje vrste, pisati bezuvjetno i beskompromisno, pisati iz čistoga znanja o predmetu i temeljem jasnoga stava o istome, pisati pregnantno (opet Krleža) – to, valjda, znači pisati autorski . Onako kako je Gašo, uostalom, jedino umio i htio pisati. Četrdeset godina kasnije, dok s mukom ispisujem ovaj tekst (i pritom se nikako ne mirim sa či- njenicomGašina odlaska!), prvi se put suočavam s neugodnom spoznajom kako mu TOnikad nismo umjeli i/ili dospjeli reći.Naime,TOda smo se, zapravo, puna četiri desetljeća trajno ugledali na njega i unekoliko se natjecali s njim, sveudilj nastojeći „doskočiti“ do ljestvice koju je on postavio toli visoko. Mogućnost da tu zvjezdanu ljestvicu, eventualno, jednom i preskočimo činila nam se posve nerealnom, te na ta- kvu hipotetičku kombinaciju nismo ni pomišljali. A i zašto bismo, bar neki od nas? Darko Gašparović (1944. – 2017.)