Nova Istra

214 OGLEDI I ZAPISCI Ivana BABIĆ da, kao što u Márqueza dolazak stranaca i mnogo- brojni izumi izazivaju propast Maconda, i u Čuića stranci, pridošlice ostvaruju očuđenje realnoga pro- stora. Simbolika sata naglašena je činjenicom da on kao građevina određuje tijek vremena jednoga gra- da i samo u tom vremenu i prostoru može opstati. Simboličnim raspadom sata, nakon što ga stranci iznose iz grada, potvrđuje se zajednička opsesija kategorijom vremena u obojice autora. Kategorija vremena u romanu Sto godina samoće ostvaruje se u početku i na kraju jedne obitelji, što znači da vrije- me teče u pravcu u kojemu se ostvaruje njihov život. Slično tome, Čuić prvom novelom u zbirci nagovi- ješta vrijeme kao važnu odrednicu svoje fantastične proze. Čuić fantastičnu prozu piše tehnikom kraj- nje redukcije koju je Velimir Visković definirao kao model pisanja u kojemu pisac reducira siže novela, vrijeme i likove na socijalnu funkciju, izostavljajući psihološku karakterizaciju. 5 Redukcija na socijalnoj razini stvara potpuno drukčiji ključ čitanja ovih novela u odnosu na realističnu proze. Zbog nedostatka psihološke karakterizacije i unosom fantastičnih elemenata, čitatelju se teško poistovjetiti s protagonistima Čuićeve fantastične proze. Autorovi likovi – funkcije oblikovani su na razini odnosa prema drugim likovima, kako bi u središtu bila njihova socijalna odrednica. Velimir Vi- sković smatra kako se odricanjem od atraktivnog poistovjećivanja čitatelja s likom u prozi Stjepana Čuića postiže „simbolizacijska tenzija.“ 6 Međutim, Čuić vrijeme zapravo ne reducira, već ga, kako smatra Jurica Pavičić, naglašava izdvajanjem kon- kretnih datacija i predfabularnim opisima vezanima za likove i određena zbivanja iz njihova života. 7 Roman Sto godina samoće , prema Blaženki Brlošić, „obuhvaća dva suprotna procesa, a to su: 1. građenje (osnivanje, postanak, geneza) i 2. rušenje (nestanak, apokalipsa).“ 8 U Čuićevoj se noveli predfabularnim opisom o tomu tko je i kada postavio sat ukazuje na postanak Duvna. Sat postoji u tom gradu i njegove kazaljke pomiču se u skladu sa životima građana. Raspadnuti dijelovi sata na cesti aludiraju na nestanak svrhe postojanja, ako ju se nasilno oduzima. Gabriel Gar- 5 Prema: Velimir Visković, Mlada proza: eseji i kritike , Znanje, Zagreb, 1983., str. 17. 6 Isto. 7 Prema: Jurica Pavičić, Hrvatski fantastičari: jedna književna generacija , Zavod za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2000., str. 60. 8 Blaženka Brlošić,„Macondo – rani Eden – (ne)moguće savršenstvo“, n. dj., str. 83. Gabriel García Márquez (1927. – 2014.)