Nova Istra

210 OGLEDI I ZAPISCI Đuro VIDMAROVIĆ prostor, čak je uspio derogirati takozvanu marksističku estetiku odnosno estetiku Frankfurtske škole. Stamać je znanja stjecao učenjem na stranim sveučilištima. Go- dine 1969. stipendist je Herderove zaklade u Beču (na prijedlog Marijana Mat- kovića), te znamenite Humboldtove zaklade 1977/78. u tadašnjem Zapadnom Berlinu i Göttingenu. Mentori su mu bili znameniti njemački pjesnik i teoretik književnosti Walter Höllerer te slavist i komparatist Reinhard Lauer, danas dopi- sni član HAZU. Kao sveučilišni nastavnik bio je 1989. i 1990. gostujući profesor na Sveučilištu u Oldenburgu. Održao je niz predavanja na sveučilištima njemačko- ga govornog područja, a kao sveučilišni i književni predavač gostovao je u brojnim europskim zemljama i SAD-u. Na našu sreću nije se odlučio emigrirati. Ante Stamać nesebično je pomagao i mnoge mlade književnike, podržavajući ih nakon objavljivanja prvih knjiga. Nije mu bilo teško mladim kolegama napisati recenziju, predgovor ili pogovor. Velika zasluga Ante Stamaća jest rad na ediciji „Stoljeća hrvatske književnosti“, koju je preuzeo od starijega kolege akademika Dubravka Jelčića. U toj ediciji reafir- mirani su mnogi veliki hrvatski književnici koji su dijelom ili posve bili zarobljeni u arhivskoj građi i poznati samo književnim povjesničarima. Ovaj dio njegovoga rada zahtijevao bi poseban esej, kao uostalom i sve drugo ovdje nespomenuto što je Stamać činio. Njegov životni opus izgleda poput velikog ormara s pretincima kojih je mnogo, a svaki je ispunjen dragocjenom povijesnom, književnom, znanstvenom i kulturološkom građom. Svaki od tih pretinaca zahtijeva posebnu obradbu, zasebne simpozije. Posljednji put vidio sam akademika Stamaća na Godišnjoj skupštini DHK. Tada mu je pozlilo i odvezen je u bolnicu. Znali smo da dugo boluje od zloćudne bolesti, vidjeli ga bez kose nakon terapije, ali uvijek se vraćao nasmiješen, radoznao, borben, mudar, sarkastičan a ponekad i svadljiv, tako da smo bili uvjereni kako će i ovoga puta pobijediti bolest. Nije mnogo govorio o bolesti, naprotiv, no, nažalost, izgubio je životnu bitku. Bili smo zajedno u Upravnom odboru DHK tijekom posljednja dva mandata. Teško je shvatiti da smo ga zauvijek izgubili, jednako kao i tolike velike i drage ljude i kolege u posljednje vrijeme – Slobodana Novaka, Miru Mađera, Branimira Bošnjaka... Akademik Stamać bio je vjernik, tih i samozatajan. Stoga smijem napisati: Neka mu je blagoslovljena plovidba do vrata Gospod- njih, a tijelo mu počivalo u hrvatskoj zemlji koju je volio i kojoj je poklonio velik intelektualni potencijal i domoljublje. Sjećanje i na ovoga velikoga gospara duha i uljudbe neka bude trajno u našoj kulturi. Jedan po jedan – odhodu gospari!