Nova Istra

200 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Darija ŽILIĆ novana do smrti, o prostitutkama... U tome se razlikovala od Parvin Etesami, u poeziji je bila angažirana, okrenuta promišljanju društva i zabranjenih tema. Simin je čak dvaput nominirana za Nobelovu nagradu, a dobila je niz drugih nagrada – kao borkinja za slobodu govora u Iranu, te za književnost. Za poeziju je, primjerice, dobila ugledno priznanje Simone de Beauvoir (2009.). Objavila je više zbirki poe- zije: Slomljena lutnja (1951.), Otisak (1954.), Mramor (1961.), Linija brzine i vatre (1980.), Ravnica Aržan (1983.), Jedan prozor slobode (1995.) i dr. Simin Behbahani nikad nije željela napustiti Iran, čak ni onda kada je bila izložena snažnoj represi- ji. Naime, prilikom odlaska na konferenciju u Pariz, u zrakoplovnoj luci oduzeta joj je putovnica. Njezina prevoditeljica na engleski jezik Farzaneh Milani tada je prosvjedovala što je ugledna pjesnikinja na takav način uhićena u svojoj 82. godini. Inače, Milanijeva radi kao profesorica perzijske književnosti i ženskih studija na Sveučilištu Virginia; pomogla je pri prevođenju književna djela Simin Behbahani s perzijskoga na engleski. Za to je, sa suradnikom Kavehom Safom, dobila važnu nagradu za prevoditelje. Simin je preminula 2014. godine. Na njezinu je sprovodu bilo mnoštvo jer je ta velika pjesnikinja, čiji su mnogi stihovi uglazbljeni, za života postala ikonom. Behbahani je slikala portrete i minijature. Davala je glas poniže- nima, njihovim nadama i deziluzijama, pisala o ponosu, junačkome otporu vlastite nacije i svome osobnom. Njeno pjesništvo podjednako govori o nadi i gubljenju vje- re, o lokalnom i globalnom, o moru i ratovima, također piše o strasti, ljubavi, požu- di zrele žene... Njezinu pjesmu citirao je američki predsjednik Obama u videopo- ruci kojom je Irancima čestitao Novu godinu, Noruz. Bio je to početak velike priče jer su tada započeli američko-iranski pregovori o nuklearnom naoružanju, koji su naposljetku doveli do ukidanja sankcija i ponovna otvaranja ove zemlje svijetu. Najznačajnija iranska pjesnikinja dvadesetoga stoljeća jest Foruk Farohzad , koju nazivaju Sylviom Plath iranske poezije. Rođena je u Teheranu 1935. godine, gdje je završila srednjoškolsko obrazovanje. Vrlo je rano počela pisati pjesme. Udala se za svoga rođaka, no brak nije dugo trajao, razvela se i vratila u Teheran, postupno se posvetivši poeziji. Imala je puno problema zbog statusa rastavljene žene, čak joj je bilo zabranjeno viđati sina (o tome je napisala potresnu pjesmu). Posebnost njezina poetskog rukopisa jest tematizacija intime, unutrašnjeg svijeta, čežnje, melankolije. Osim toga, bila je otvoreno protiv tradicionalnih vrijednosti, pa su je zbog toga doživljavali subverzivnom. Prvu zbirku Zatočenica napisala je 1955. godine, zatim Zid 1956., Pobunu 1957., Drugo rođenje 1963. Njezin poetski stil karakterizira- ju metaforičnost, slobodan stih, eufonija. Zanimljivo je da se Foruk bavila i film- skom umjetnošću; koncem pedesetih putovala je po Europi, upoznala poznatoga redatelja Golestana, a 1962. godine snimila je zapažen film Kuća je crna , u kojem tematizira leproznu zajednicu u Iranu. Posebnost je toga filma poetičnost, zatim