Nova Istra

199 Darija ŽILIĆ (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA zito kritički progovara o vladavini šaha Reze, ne sviđa joj se „njegova klika ti- ranâ i razbojnikâ“. Želi ostati pjesniki- njom koja piše o radnicima, seljacima i ljudima s ulica, ali i o surovosti careva. U njenim je pjesmama car metaforički prikazan kao vuk, a narod kao janje. Upravo kritičnost prema vlasti pove- zuje se s njenom tajanstvenom smr- ću. U tekstu Ptica u kavezu otvoreno progovara o braku. Udala se za svoga bratića, policajca, ali u braku nije bila sretna, osjećala se sputanom, kao „pti- ca u kavezu“. Osjećala se otuđeno u toj kući i zato je otišla. Ubrzano nakon toga izlazi Divan , zbirka pjesama koju je za tisak priredio njezin otac. Uskoro se zaposlila kao knjižničarka u knjiž- nici Instituta u Teheranu. Recepcija njezine knjige bila je sjajna, čak je trebala dobiti odlikovanje, ali je odbila: „Kakva korist od počasnoga odlikovanja kad sam znala da još uvijek ima siročića koji rone suze?“. U svakoj je prilici pomagala potrebitima ili je, pak, pisala o tuzi koju osjeća zbog spoznaje da neka djeca nemaju kruha: „Rekoh u sebi – po čemu se ova djevojčica razlikuje od drugih? Zašto ona ima takvu sudbi- nu, a ostale drugačiju?“. O svemu tome piše s puno suosjećanja i boli. Parvin je jako pogodila smrt njezina oca. Piše o očevoj smrti, svojoj bolesti, doživljaju proljeća i kiši, prošlosti grada Teherana, njegovim ulicama, ptici sreće, ljubavi i blagdanima... Posebno su potresni stihovi u kojima predosjeća vlastitu smrt: „Ali, malo-pomalo, pred mojim je očima iz magle izranjao svijet moga djetinjstva. I vidjela sam sjenu moga oca koji me doziva iz magle s one strane ulice“. Parvin Etesami umrla je 1941. godine, u trideset i petoj godini života, od tifusne groznice. Sahranjena je u Grobnici svetih i časnih (pokraj svoga oca). Neki vjeruju kako je bila u nemilosti Vlade toga vremena te da je ubijena u bolesničkoj postelji. Simin Behbahani rođena je u Teheranu 1927. godine, u uglednoj obitelji pjesnika i književnika. Diplomirala je pravo, a poeziju je počela vrlo rano objavljivati, već sa četrnaest godina. Pod utjecajem stila Nime Jušidža (Nīmā Yūšīğ, 1895. – 1960., „otac“ moderne perzijske poezije), eksperimentirala je s tradicionalnim pjesničkim oblicima, posebno gazelom. Naime, u gazelu je unosila neobične motive, pisala je o iransko-iračkom ratu, majci koja je u tom ratu izgubila dijete, ženi koja je kame- Simin Behbahani (1927. – 2014.)