Nova Istra

179 Helena SABLIĆ TOMIĆ (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA njezine svijesti o vlastitoj ograničenosti, o položaju žene u XIX. stoljeću. Pri tome ne zaboravlja ostaviti prostora za uronjenost u vlastitu intimu prepunu strepnje, tuge, usamljeničkoga života, ali i strasnoga odnosa prema određenom muškarcu. Čitamo dnevnik kao socijalnu reportažu, političko-didaktički tekst, prostor samo- očuvanja i intimni autoportret (duhovno-tjelesno) samostalne žene. Osim navedenoga, Dragojla je Jarnević u razdoblju sveopćega društvenoga puri- tanstva, koje nastoji postići/dostići moralni kršćanski odgoj usmjeren i prema knji- ževnosti i izvan nje, materijalizirajući ga kroz didaktički odnos spram nacionalnoga kao jedinog čistog prostora emotivnoga, pisala o putenoj ljubavi, o tome kako je nevinost izgubila u 41. godini s dvadeset godina mlađim muškarcem, da bi poslije za seks plaćala, stoga ne začuđuje to što Ivan Filipović deset godina nakon njezine smrti dnevnik proglašava pornografskim tekstom i zabranjuje njegovo objavljiva- nje. Tek sredinom dvadesetoga stoljeća – točnije, 1958. – izlazi skraćena verzija dnevnika naslovljenog Život jedne žene koju je priredio Stanko Dvoržak, dok će sto godina nakon njegova pisanja, zahvaljujući predanom radu Irene Lukšić, integralna verzija tisuću stranica dnevnika ugledati svjetlo dana. Sličnu priču o neslobodi iznošenja javnoga mišljenja na svojoj koži osjetila je i osječka Židovka Vilma Vukelić, koja je pisala na njemačkome jeziku, napisav- ši osam romana, ali zbog Krležine rečenice – što hoće ta žena s Drave koja piše muškim jezikom o povijesti i politici pa pri tome još oštro kritizira, što želi Ona u prostoru književnosti? – te su riječi, a i tadašnje javno mnijenje kao posljedicu ima- li gotovo četrdesetogodišnji odmak do prvoga objavljivanja na hrvatskome jeziku njezinih memoara Tragovi prošlosti , 1993. Naglašavanjem osobnih stavova o izvanj- skoj zbilji, isticanjem i objašnjavanjem društvenih činjenica i političkog identiteta grada na smjeni stoljeća, Vilma Vukelić potvrđuje da je literarno inficirana evolu- cionističkom teorijom, izrazitim individualizmom Ibsenove Nore ili Hedde Gabler , Strinbergove Gospođice Julije , Schillerovom raspravom O estetskom odgoju čovjeka i Öserovim Estetskim pismima mladoj ženi , ne pristajući na političku ravnodušnost grada 1848. godine, kada je„Osijek bio jedini grad koji se nije odazvao pozivu bana Jelačića, ali ne zato što bi se Osječani identificirali s mađarskom revolucijom, nego jer su željeli sačuvati svoj mir“. Jasno je u memoarima pokazala kako se kolektivni identitet šireg francjoze- finskoga konteksta prepoznaje u velikim urbanim središtima koja potom postaju izvorištem projekcije dominantnih slika o stanju duha u manjim prostorima. Uka- zujući oštrim rezovima na kulturno, političko i socijalno stanje u Osijeku, ona jav- no kritizira duhovnu letargiju ovoga europskog središta jer„upravo je ta homogena mješavina jezika, ponašanja, životnih navika i kulturnih manifestacija davala gradu onu tipičnu bečku atmosferu: lagodan život i ravnodušnost, obijest s primjesom cr-