Nova Istra

180 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Helena SABLIĆ TOMIĆ nog humora, sentimentalnost bez dubine, smisao za umjetnost i druželjubivost uz pivo, siromaštvo mišljenja udruženo s duhovnom umišljenošću, osjećaj za formal- no koji je sam sebi postao svrhom u službi estetike koja je konzervirala postojeće.“ Ništa bolje nije prošla niti književnica jakoga nacionalnog senzibiliteta Mara Švel Gamiršek, čije se ime u povijestima hrvatske književnosti pojavilo prvi put tek Poviješću Dubravka Jelčića, no njezini su romani, npr. Šuma i Šokci i kratke priče Portreti nepoznatih žena , posve kompatibilni prozama Joze Ivakića, Živka Bertića ili Josipa Kozarca. Sličnih priča ima i u bližoj prošlosti. Naime, u nas je na osudu naišla slikovni- ca Sve je to obitelj njemačkih autorica Alexandre Maxeiner i Anke Kuhl kao prva gay slikovnica. Slikovnica Maggie ide na dijetu o 14-godišnjakinji koja se odluči na dijetu dočekana je na nož struke i nekih roditelja. A progon je doživjela i Silvija Šesto s Bum Tomica jer su rekli jednako onako kako je Ivan Filipović progovorio o Dragojlinu dnevniku, da ova knjige za djecu „širi pornografiju“. Hrvatska je kletva maknuta nakon nekoga vremena sa Šesto i Tomice , ali šteta je počinjena, pa ova spisateljica, koja je osvijestila problem bulimije, možda negdje još vida recepcijske rane, no može joj se samo reći – hvala. Danas, u vremenu dostupnosti i propustljivosti medija za sve i svašta, poneki ženski umjetnički iskoraci imaju sudbinu spomenutih književnica. Naime, kada je u ožujku 2015. godine umjetnica Rupi Kaur na Instagramu podijelila vlastiti autoportret na kojemu leži u krevetu, leđima okrenuta promatraču, fotografija je dvaput uklonjena s ove društvene mreže zbog dviju mrlja, na krevetu i autoričinim hlačama. Mrlje su od menstrualne krvi i upućuju na to da je autorica u vrijeme fotografiranja imala menstruaciju. Instagram je zaključio da prikaz žene označene tragom krši njihove odredbe o tome što se smije, a što ne postavljati te je fotogra- fiju uklonio. Incident je otvorio raspravu o tome kako su ženska tijela u medijima seksualizirana, utišana, obrijana. Kaur nije jedina čija je slika uklonjenena s druš- tvenih mreža. Tu je djevojka u donjem rublju, kakvih su prepune društvene mreže, koja je uklonjena jer ima koji kilogram viška, kao i australski časopis čiji ženski modeli nisu besprijekorno obrijani. Mediji, u kojima vlada patrijarhat, nametnuli su standarde ženskog tijela, standarde koji su se udaljili od stvarnoga ženskog tijela. Podršku Kauri i svim ostalim stvarnim ženama čija tijela mediji cenzuriraju dali su mnogi, pa ću ovom prigodom citirati samo jednu od njih – Casey Jenkins: „U teoriji potpuno podržavammogućnost izbora ljudi da gledaju ili ne gledaju što god izaberu. Cijeli je spektar stvari koje bi mogle biti traumatične za ljude. Upozoriti ih o sadržaju onog što će vidjeti obazrivo je i humano. Ima dana kada bih i sama vo- ljela da sam upozorena prije nego što mi se ukažu lica političara iz moje države ili beskrajne reportaže sporta u kojem dominiraju muškarci. I jedne i druge smatram