Nova Istra

178 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Helena SABLIĆ TOMIĆ ova činjenica posljedica neznatnog broja književnih povjesničarki, je li ona vezana uz manjak ambicije, neki strah ili je naprosto posljedica dominantnog patrijahal- nog uma u širem kontekstu? Bi li onda Povijest bila nalik ovima koje imamo ili bi možda u njoj bilo nešto više autorica; možda bi se neki drugi predlošci predložili za analizu, a sigurna sam da bi kontekstualizacija književnopovijesnog razdoblja naglasak stavila na kulturološki prostor, prikaz privatnoga života i svakodnevlja u njemu. Kada je riječ o ženama hrvatske literature, onda je ime Dragojle Jarnević zasi- gurno prvo koje treba spomenuti u vezi sa cenzurom javnoga govorenja/pisanja. Naime, ova učiteljica i preporodna pjesnikinja, osim što je objavljivala stihove, ti- jekom života vodila je dnevnik. I sada dolazimo do prve kušnje na kojoj trebamo provjeriti odnos privatnoga i javnoga, tjelesnoga i nacionalnoga, odnosno ovjeriti je li i unutar ove, rekli bismo ženske dnevničke komunikacijske strategije, riječ o izjednačavanju povijesnoga i osobnoga. Nadalje, bitno je utvrditi razloge zbog kojih Dragojla Jarnević uzima upravo dnevničku pripovjednu strategiju koja će joj omo- gućiti spoznavanje same sebe, kao ona koja uslijed spolne etiketiranosti ne može potpuno zadovoljiti/ispoljiti svoju egzistencijalnu potrebu za javnim govorom o svojim političkim, nacionalnim i kulturnim stavovima. Jarnevićevoj je dnevnik slat- ki nadomjestak koji se javlja u trenutcima najveće žudnje; ne odabire ga kao formu pisanja nimalo slučajno, već upravo zahvaljujući njegovim mogućnostima približa- vanja drugima i sebi samoj, njime udovoljava onom stalnom mjestu romantičarske poetike: borbi između srca i razuma. Njezina žudnja tada je bila usmjerena prema „lijepoj krijeposti domoljublja, poštenju i ljubavi“. Nadalje, ona je potpuno svjesna javne pozicije vlastitoga dnevnika, posebno onda kada izravno počinje prevoditi njemački dio dnevnika (1833. – 1841.) na hrvatski jezik. Na tim uvodnim stra- nicama uspostavila je sa čitateljem komunikacijsku vezu izravno mu se obraćajući radi postizanja što veće vjerodostojnosti i intimnosti napisanoga, sa željom da ga pridobije na svoju stranu jer će joj prostor dnevnika ujedno biti i prostor obraču- na s malograđanskim mentalitetom koji je, kao ženu, često proziva i omalovažava. Nadalje, dnevnik nije pisala za javno čitanje u svome vremenu, za njezina života, već sa željom da posluži upravo kao cjelovito dokumentirana zbiljnost pa, prema oporučnoj autoričinoj želji, dnevnik svoje prvo čitanje ima deset godina nakon nje- zine smrti. Promatrajući njezin dnevnik kao pripovjednu cjelinu, uviđa se oscili- rajuća pripovjedna putanja, od pisanja o jakom, iskrenom domoljublju i izrazito strasnoj potrebi za što boljim poznavanjem hrvatskoga jezika, hrvatske kulture, posebno onda kada je uslijed bolesti morala boraviti izvan domovine, preko želje za uspostavljanjem društvenih promjena, do deprimirajućega odnosa prema sebi i životu uopće. Taj put od autoreferencijalnog do referencijalnog odnosa odraz je