Nova Istra

177 Helena SABLIĆ TOMIĆ, Osijek ŽENA I CENZURA „ Zašto do dana današnjega Povijest hrvatske književnosti nije napisala žena? Je li ova činjenica posljedica neznatnog broja književnih povjesničarki, je li ona vezana uz manjak ambicije, neki strah ili je naprosto posljedica dominantnog patrijahalnog uma u širem kontekstu? Bi li onda Povijest bila nalik ovima koje imamo? “ Cenzura. Prva je asocijacija – prošlost, mračno vrijeme kada je šačica određivala što „obični“ ljudi smiju, a što ne smiju znati, čitati, saznati. Vrijeme puno sjena, lo- mača i razbijanja polica, guranja knjiga u duboke podrume, u zapečaćene sanduke, vrijeme je to kada su se knjige zabranjivale, sakrivale ili spaljivale, a i zbog čijeg se posjedovanja lako gubila glava. Zašto? Nisu odgovarale političkom sustavu, svjetonazoru, ideji, kritizirale su, davale su znanje, a znanje je opasno jer širi vidike, poglede i lako je vidjeti kako„oni gore“ nisu časni... niz je razloga. Žena. Prva je asocijacija tijelo, osjet, domaće ognjište, nevidljivost, pobuna, inti- ma, prvo lice jednine. Udovoljanje tjelesnoj žudnji, emotivna praznina i nepodno- šljiva usamljenost koja postaje nužnost. Ta se eksplicitna prezentnost žene u goto- vo svakom trenutku može preokrenuti u tematiziranu prisutnost nekoga drugoga. Pojmu tijela pripada ona oznaka propusnosti i mogućnosti prelaska jednoga načina prezentnosti u drugi, zakrivenosti u prisutnost i obratno. Propituju se granice žen- ske tjelesnosti krećući se narativnom putanjom od tijela kao objekta kojim drugi udovoljavaju svoje potrebe, preko tijela kao metafore prostora i ideologije, pa sve do tjelesnosti kao osobne frustracije i osobne kazne. Zašto do dana današnjega Povijest hrvatske književnosti nije napisala žena? Je li