Nova Istra

175 Pavao PAVLIČIĆ (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA sali masu knjiga i snimili masu filmova u kojima su protagonisti Bosanci; napravili smo toga možda i više nego Bosanci sami. To dolazi otuda što su oni nešto drugo nego mi, a za nas samo drugi mogu biti važni, a mi nikada. A akutni stadij još je strašniji: tu se pripadnici naše sredine pretvaraju u jedine, pretplaćene i licencirane negativce. Već godinama pišemo knjige i snimamo filmove u kojima dokazujemo kako su drugi uvijek dobri, a Hrvati uvijek zli. Nije to zato što bi autori baš bili čvrsto uvjereni da stvari doista tako stoje, nego zato što priča ne može bez negativca, a negativac – pokazalo se – smije biti samo naš čovo. Iako tu, dakako, uvijek ima i malo računice: nekome u svijetu sigurno će se svidjeti da se loše govori o Hrvatskoj, pa možda kapne kakva nagradica, prijevodić, stipendijica... Naravno, pravilo da se negativno smije govoriti samo o sebi vrijedi i za druge, a ne samo za nas: to je kao nekakav svjetski trend. Stvar je samo u tome kako to tko čini: pametne i iskusne sredine kritiziraju sebe tako da to na kraju ipak ispadne simpatično, a da od kritike bude i neke koristi; mi, pak, govorimo protiv sebe tako da se smučimo i sami sebi, a gdje ne bismo drugima. A takav stav ne samo da ne može proizvoditi dobre priče, nego zajednicu kojoj pripada vodi ravno u ludilo: u iskrivljene predodžbe o sebi i u nepromišljene pote- ze. Jednostavno, vodi je u opsjednutost ideologijom, a ideologija je – lijepo nas je učio Marx – iskrivljena svijest o sebi i o svijetu. I, gle paradoksa: upravo tu iskriv- ljenu svijest željeli smo suzbiti s pomoću političke korektnosti. Umjesto toga, sama politička korektnost postala je religija čiji se postulati ne dovode u pitanje. Kako tu cenzura može pomoći? Može pomoći itekako. Dapače, ona nam je još jedina nada. Ovako bi trebalo uraditi. Neka cenzura, u skladu s pravilima političke korekt- nosti, eksplicitno (na papiru, u obliku paragrafa) zabrani da se u ratnom romanu ružno govori o neprijatelju, neka zabrani da pripadnik nekoga drugog naroda bude negativan lik, neka zabrani da se socijalizam prikazuje kao ne baš idealan politički sustav. Neka, ukratko, zabrani da se govori istina ako ta istina ne odgovara našim ideološkim snovima i željama. To će biti pošteno, ali i vrlo korisno, a blagotvorni učinci vidjet će se vrlo brzo. Jer, ništa naši ljudi ne vole toliko kao kršiti zakone, pa će se zato i sad zacijelo potrudili da prekrše i zakon što ga cenzura nameće. Nastojat će se, dakle, oslobo- diti pritiska i težit će slobodi, baš kao što smo mi nekada, u socijalizmu, smatrali osobitim dostignućem kad bismo uspjeli plasirati film o ljubavi, a ne o podvizima radničke klase. Ukratko, postojanje cenzure ulilo bi autorima osjećaj sputanosti, neslobode i dalo bi im želju da dosegnu nešto što im je sada nedostupno. Tako bi težili zaobilaženju pravila, izmišljali bi nove narativne strategije, stvarali nove