Nova Istra

174 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Pavao PAVLIČIĆ Kakvi su još učinci neslužbene cenzure? Najjednostavnije, ona je proizvela oskudicu negativnih likova, a bez negativnih li- kova, kao što je svima poznato, ne može postojati nijedna dobra priča. U priči se, naime, redovito sukobljavaju dobro i zlo, pravda i nepravda, naši i njihovi, o tome sve priče govore i o tome se i inače u životu često radi. I sad, kako stvoriti priču ako u njoj nitko ne smije biti zao, ako u njoj nema antagonista? A nema ga zato što taj antagonist, po prirodi stvari, mora imati stanovita obilježja: mora biti muškarac ili žena, mora pripadati određenoj rasi, pa naciji, pa političkom i spolnom usmjerenju, i tako u beskraj. A zbog te je pripadnosti zaštićen od toga da ga priča doista tretira kao negativca: reći će se odmah da je postao negativac zato što je crnac ili bijelac, zato što je muškarac ili žena, zato što je Rus ili Čečen, zato što je homić ili hetero. Zato dobro dolaze povremeni regionalni ratovi: dugo je američ- ki film nemilo eksploatirao Srbe kao negativce, a onda je i to postalo politički za- zorno. Jednako tako, sad su svi sretni što se pojavio islamski fundamentalizam, pa ima antagonista u izobilju, inače bi oni tamo u Hollywoodu mogli zatvoriti dućan. I, to je još jedan razlog da se uvede cenzura: neka se jasno kaže koga ne smijemo u knjigama i filmovima uzimati kao antagonista, pa ćemo onda po tome znati koga smijemo. Tako ćemo moći pripovijedati priče, a bez priča čovječanstvo nikako ne može. To se vidi i po činjenici da to isto čovječanstvo priče i ovako proizvodi i kon- zumira, tek što to čini na naopak i poguban način. Odsustvo cenzure kao autoimuna bolest Evo objašnjenja. Bez antagonista se, vidjeli smo, ne može. Zato pisci – a kad kažem pisci, onda mislim i na filmaše i kazalištarce – u potrazi za antagonistima napokon dolaze na spasonosnu ideju: ako ne smijemo nikoga proglasiti neprijateljem, smije- mo proglasiti sebe. Ako, dakle, negativci ne mogu biti ni pripadnici drugog naroda, ni druge rase, ni druge spolne orijentacije, onda to mogu biti pripadnici našega naroda, naše rase i naše spolne orijentacije. Drugim riječima, ako ne smijemo pisati ni protiv koga drugoga, smijemo barem pisati protiv sebe samih. Pa to i činimo. Fenomen je poznat svakome tko makar samo površno poznaje našu javnu scenu, naš film, kazalište i književnost. U svim se tim umjetnostima rado i često proble- matiziraju povijesna zbivanja posljednjih desetljeća. Ali, čini se to na pomalo bole- stan način. Bolest ima dva stadija, kronični i akutni. Kronični se sastoji u tome što se u našoj umjetnosti jednostavno ne vjeruje da mi kao sredina – kao Hrvatska i kao Hrvati – po ičemu možemo biti važni i da se nama nešto veliko i simbolično može dogoditi. To uvjerenje ne može promijeniti ni činjenica da smo u ratu imali toliko tisuća mrtvih i da su naši ljudi napravili tolika herojstva: mi u sebe i dalje ne vjerujemo. Otuda i paradoksalna pojava da smo napi-