Nova Istra

173 Pavao PAVLIČIĆ (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Prednost toga sustava bila bi u tome što bi, po logici stvari, cenzorsko mjesto bi- lo utjecajno te bi političke stranke pazile koga na to mjesto postavljaju, a već bi se u izbornim programima morale izjasniti kakvu će umjetnost zagovarati. A budući da se u nas na vlasti smjenjuju lijeve i desne koalicije, nakon svakog mandata jasno bi se vidjelo koja opcija ima bolje cenzore pa, prema tome, i koja ima bolju umjetnost. I u samoj bi se umjetnosti, naime, razlike tada jasnije vidjele jer bi svaki umjetnik unaprijed znao želi li se svidjeti lijevom ili desnom cenzoru. A na kraju, možda bi se moglo prosuditi i tko je zapravo u umjetnosti bolji, naši ili njihovi. A ako se nekome čini da bi uvođenje cenzure moglo nepovoljno odjeknuti u inozemstvu i srušiti ugled naše zemlje u očima drugih država, predlagač izjavljuje kako ne inzistira na tome da se ta institucija zove baš cenzura, nego da je spreman pristati i na drugačije nazive: pa zar nismo mi i inače nenadmašni majstori kad treba staroj stvari nadjenuti neko novo ime? Ovdje treba biti elastičan, utoliko prije što alat ovih naših cenzora ne bi bila crvena olovka, nego računalo, i to ne kompju- tor, nego kalkulator. Ne bi oni, dakle, ništa križali u umjetničkim djelima, nego bi križali čitava djela, i to tako što ih ne bi financijski podržali. A budući da bez po- moći države ni jedno umjetničko djelo u nas ne može, to bi bilo i jako učinkovito. Uostalom, zametke toga sustava imamo i danas, samo bi ih trebalo razraditi. Mi, naime, danas ionako imamo cenzuru, samo što je ona neslužbena, ali je pri tome vrlo učinkovita. Što je neslužbena cenzura? Pokažimo to na primjeru. Pokušajte vi, recimo, smjestiti radnju romana u neku našu višenacionalnu sredinu i pokušajte priču ispričati tako da pozitivan lik bude Hrvat, a negativan Mađar, Talijan, Srbin ili tako neki pripadnik manjine. Što će se dogoditi? Ako vam tekst uopće bude objavljen (što je slabo vjerojatno), svi će vas napasti ne samo kao šovinista, nego i kao pristrana i neobjektivna umjetnika koji namjerno – iz niskih pobuda – iskrivljuje zbilju. A ako vi odgovorite da je roman napisan po stvarnom događaju u kojem su uloge bile raspoređene baš onako kako ste napisali, reći će vam da lažete ili će vas poučiti da je umjetnost nešto drugo, a ne puko prepisivanje zbilje. Iz ovoga primjera posve se jasno razabire: nije toliko loše što nema službene cen- zure, koliko je loše što postoji neslužbena. Ona je, naime, sklona proširiti se na sve i svašta i pretvoriti se u batinu kojom vas svatko može zatući onda kad mu ponesta- ne argumenata. Ali, situacija u kojoj službeno ništa nije zabranjeno, a neslužbeno ništa nije dopušteno ima i pogubnije posljedice.