Nova Istra

172 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Pavao PAVLIČIĆ bezglavo priklanja čas ovakvim, čas onakvim umjetničkim konceptima, pri čemu ni država ni publika ne postupaju racionalno, niti obrazlažu svoje stavove. Dokaz je tome u činjenici da više ne postoji umjetnička kritika kao glas publike, a da razna povjerenstva – kao glas države – dijele umjetnicima novac izvlačeći dobitnike iz še- šira. Zakon bi, dakle, i publiku i državu – što znači društvo – prisilio da se o tome izjasne per negationem : ako već nisu kadri kazati što od umjetnosti žele, neka barem kažu što ne žele, pa će time već mnogo toga biti jasnije. Što će cenzura regulirati? Odgovor glasi: neka regulira bilo što, samo neka nešto regulira. Jer, ovo stanje u kojemu je sve moguće i sve dopušten, naprosto više nije podnošljivo. Kad je, naime, sve moguće, onda je sve i jednako vrijedno, a kad je sve jednako vrijedno, onda je sve sasvim nevrijedno. Kad je, pak, sve nevrijedno, umjetnost postaje nevažna, pa gubi i mogućnost društvenog djelovanja, čak i onda kad se oko toga jako trudi i kad proglašava samu sebe angažiranom. Zbog toga zadaća cenzure ne bi bila bavljenje tematikom djela, umjetničkim tehnikama, načinima izlaganja, stilovima i sličnim potankostima. Ona bi se morala koncentrirati na društvenu funkciju umjetnosti. Cenzura bi trebala reći – kad već nitko drugi neće – što umjetnost zapravo treba činiti u našem životu: je li ona za- bava, je li pouka, je li provokacija, je li širenje ideoloških koncepata, je li spoznaja, je li sama sebi svrha ili je nešto sedmo ili osmo. U skladu s odgovorom na to pitanje, cenzura bi onda imala mogućnost puštati ili ne puštati umjetnička djela u javnost. Veliki bi dobitak bio već i u tome što bi se znalo da cenzura postoji, pa bi bilo ja- sno i što ona preferira, a čega se grozi. Tako bi se onda djela već pri svome nastanku prilagodila vladajućem ukusu, standardu, ili društvenoj potrebi. Umjetnici bi bili mirni jer bi znali da ne mogu pogriješiti, a vlast bi bila mirna jer bi znala da joj nitko ne kvari posao. Tko bi provodio cenzuru i kako? Praktičnu stranu stvari trebalo bi pažljivo regulirati. Srećom, to ne bi bilo osobito teško. Evo što predviđa ovaj prijedlog. Nakon svakih parlamentarnih izbora postavljala bi se nova cenzorska služba, kao što se inače postavljaju novi ministri, novi direktori javnih poduzeća, novi še- fovi državnih agencija, pa ravnatelji škola, vrtića, staračkih domova i pučkih kuhi- nja. Postojao bi Veliki cenzor, koji bi bio nadležan za cijelo umjetničko područje, i manji cenzorčići, zaduženi za pojedine discipline. Ustoličenje novih cenzora bio bi važan društveni čin, pa bi se znalo da njime započinje i nova epoha, koja će trajati barem četiri godine, ako ne i duže.