Nova Istra

152 (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Fahrudin NOVALIĆ nost sadrži, osim ostaloga, individualizam, pravo kritike, autonomiju djelovanja (u: Habermas, 1988.: 21-22). Albrecht Wellmer (Wellmer, 1993.), razmatrajući individualnu i društvenu koncepciju slobode, polazi od pitanja što je osnovno i što ima normativnu vrijed- nost, autonomija individue ili heteronomija ciljeva društvenoga života i njegovih institucija. Individualistički koncept postulira individuu kao nositelja „prirodnog prava“ i sposobnosti „svrhovito racionalnog djelovanja“. Osnovno individualističko određenje slobode – pravo činiti ono što netko hoće, bez obzira na to što se hoće, nema bezuvjetnu vrijednost jer je uvjetovano s isto tako vrijedećim individualnim pravima drugih (usp. Wellmer, 1993.: 16; Bosto, 1997.: 152). Individualističko određenje slobode za Wellmera je „temeljno pravo individua“, a komunalističko određenje slobode kao „intersubjektivni oblik života“ (Wellmer, 1993.: 15-16). Pritom individualistički koncept shvaća slobodu kao odsutnost vanjske prinude – pravno osigurana sloboda individue – a komunalistički koncept kao oblik norma- tivno definiranog života individua u društvu – ljudsko djelovanje kao model javne slobode. Rasprava o konceptualnom razdvajanju ovih modela slobode nije čisto teorijske naravi. U pitanju su i rasprave o konceptima političkih opcija u društvima, ne samo zapadne demokracije – pojavljuju se apstraktni i konkretni oblik slobode. Suprotnost je apstraktnoj slobodi, koja nema ograničenja, konkretna sloboda, ute- meljena na odgovornome moralu čovjeka koji se zauzima za drugoga zbog njega samog. U tom smislu „sloboda nije dopuštanje bilo kakve svojevoljnosti“, primjećuje Emerich Coreth,„nego je po samoj svojoj biti moralna sloboda, tj. dopuštanje upra- vo vlastitog, ljudski ispravnog, moralno odgovornog djelovanja“ (Coreth, 1998.: 393). Ne postoji sloboda bez nužnosti, naglašava Coreth, a nužnost je slobode mo- ralnost (Coreth, 1998.: 401). Razmatrajući pitanje zajedničkoga prostora slobode, Coreth ističe da sloboda nastaje samo po slobodi – čovjekova sloboda biva posre- dovana po slobodi drugoga i obrnuto – ona mora otvoriti prostor slobode drugih. Ljudska sloboda, kao uvjetovana i vezana, „podliježe moralnoj dužnosti ( Sollen ). Ona je uvjet mogućnosti ljudskog i međuljudskog života. Uvjet je slobode nužnost ćudorednosti, koja određuje i mjeru vrijednosti slobode (Coreth, 1998.: 400). MJERA VRIJEDNOSTI SLOBODE Ako u odnosima među ljudima, odmikro- do makrorazine, nema uvažavanja mjere ljudske vrijednosti, sve može biti dopušteno. Primjerice, pojava „permisivnog izo- bilja“ odnosi se na društvo u kojem je sve dopušteno i sve se može imati; poglavito