Nova Istra

145 Diego MUÑOZ VALENZUELA (NE)SLOBODA ILI DEMOKRATSKA CENZURA Napredujemo bez jasnoga cilja radi kojega bi naši napori imali smisla.Više nitko ne traži bolje društvo – to je sasvim izvan naših očekivanja i planova. Poboljšanje života nije kolektivna težnja: postalo je odgovornost pojedinca. Planovi pojedinaca moraju se ostvariti u promjenljivom, nepredvidivom i kaotičnom svijetu u kojemu je povjerenje rijetko kad nešto dobro. Svatko je prepušten svojoj sudbini u scenariju koji se neprestano mijenja i stvara mnoštvo osjećaja nesigurnosti. Tako je nemoguće sanjati: neophodno je biti realist, pragmatičan. To je vlada- jući koncept bez obzira na to je li pravedan ili nije. Sanjari predstavljaju opasnost: prijetnju destabilizacijom. U carstvu protuutopija koje smo opisali (nažalost, to je naša stvarnost) traženje utopije nešto je neusklađeno, nešto što remeti poredak, nanosi štetu i izaziva kritiku. Mi književnici uglavnom se ni sa čim ne slažemo; kritični smo ili čak bijesni, ponekad i više nego što nam uvjerenja kojima možemo priteći u dobroj vjeri dopu- štaju. S takvim uvjerenjima lako ulazimo u sukob kad nam se nešto ne sviđa, kad nam nešto ima gorak okus. To se očituje i u čestom proturječju između književnih djela i mišljenja njihovih autora. Možda, zaključujem hrabro i usput, treba tražiti načine da čovječanstvo ponov- no usmjeri napore prema području snova, to jest na koncepciju novih utopija, na krizno stanje u kojemu prevladavaju očaj, pretjerani individualizam, nedostižno traženje užitka i lakomislenost. Na pitanje zbog čega je dobro čitati književna djela, jedini uvjerljiv odgovor koji sam pronašao jest: zato što nas vode s jednoga putovanja na drugo. Trebamo znati što drugi ljudi osjećaju i doživljavaju, moramo se postaviti na njihovo mjesto. Pri- znavanjem druge osobe i svojom usredotočenosti na nju sijemo sjeme shvaćanja, solidarnosti, ljudskosti. To su antipodi kulta pojedinca. Ne mogu izbjeći iskazivanje svoje zbunjenosti pred slikom naše sadašnjice koju je Ray Bradbury prije gotovo šezdeset godina u protuutopiji opisao na tako nam blizak način. Treba još odgovoriti na pitanje: tko će opisati san koji će osvijetliti put kojim treba ići – neki književnik, filozof, znanstvenik, seljak, profesor? Bit ću odvažan pripomenuti da će to ponovno biti književnici. Jer, sredinom prošloga stoljeća napisane su blistave protuutopije koje su – barem tako mislim – ne samo predvidjele budućnost nego i pozitivno utjecale na povijest. Budući da su se već u samoj zori čovječanstva pisale prekrasne utopije poput one Platonove, možda bismo sada, u trenutku velikoga očaja, samoće i vladavine individualizma, mogli ili morali prihvatiti izazov i početi sanjati svjetove u kojima bi riječ sloboda predstavljala najveću žudnju čovječanstva.